Iz knjige Tomislava Ivančića, velikog hrvatskog svećenika pod nazivom ‘Bog preobražava‘, a preneseno na stranici posvćenoj njegovu liku i djelu, donosimo njegovo osobno svjedočanstvo.
Svjedočanstvo je to svećenika koji je puno molio ali malo dobivao, sve dok nije shvatio što je krivo činio. Pročitajte, ovo vam može promijeniti život:
Tomislav Ivančić tako piše:
‘Tu dolazimo do odlučujuće prekretnice. Kod mene je to, naime bilo ovako: u svom sam životu možda tisuću puta molio Očenaš, krunice, psalme i tako dalje izgovorio sam cijelo more molitava. No, u meni je postojao stalni poriv: “Čovječe, ti uopće još nisi s Bogom. A trebao bi razgovarati s Bogom.”
Uvijek sam mislio da moram moliti ovo ili ono kako bih nešto dobio od Boga. No, ništa mi nije dolazilo ili samo nešto malo. Dobivao samo možda samo kap po kap od njega.
Nakon toga sam zapao u krizu. Već sam osam godina bio svećenik, čak i profesor na fakultetu. Tada sam se počeo pitati postoji li uopće Bog. Moj razum mi je govorio da postoji. To je za mene bilo kao dva puta dva je četiri. Jer ako ja postojim, onda je morao postojati Bog. Ako nešto postoji, to istovremeno znači da nikad nije moglo postojati ništa. Nikad nije moglo postojati apsolutno ništavilo. Da je jednom postojalo apsolutno ništavilo, onda bi i sada postojalo. Jer iz ničega ne može nastati nešto. To mi je bilo potpuno jasno! Dakle, oduvijek je moralo postojati nešto i to nešto je morao biti Bog jer iz mrtve materije ne može nastati nešto živo. Život dolazi izvana. Mi ne možemo načiniti život. Možemo samo načiniti materiju koja funkcionira kako bi život izvana mogao u to ući. To mi je, dakle, bilo potpuno jasno. Bog je postojao i postoji.
No, u meni se rodilo novo pitanje: “Mogu li uistinu razgovarati s Bogom?” Na to mi je razum odgovorio: “Dobro! Ti imaš duha i Bog je također duh. Ti imaš Duha Svetoga, a Duh Sveti je Bog. Bog je postao čovjekom i ti si čovjek. Dakle, morao bi moć s njim razgovarati. Ali kako?”
Onda sam sjeo, i po prvi put u životu rekao: “Bože, sad ću pokušati s tobom razgovarati na sasvim nov način. Ako se ništa ne dogodi, onda više nikada neću moliti. Ako se nešto dogodi, onda ću moći svaki dan drugačije moliti. I rekao sam mu još: “Sad ću stajati petnaest minuta pred tobom i samo vjerovati da postojiš. Ali uistinu vjerovati! Takva vjera mi je trebala pomoći spoznati da je Bog preda mnom, baš kao što je doživio slijepac. Ako slijepac vjeruje da su ljudi tu, onda će s njima razgovarati.
Od te večeri s Bogom, svakome mogu pričati i objasniti što je molitva. Odonda je moja teologija postala praktična. Sada vidim što sam studirao i u čemu je snaga kršćanstva i Crkve. Prije te večeri sam mislio da je to moja teologija, moja snaga kad sam u propovijedima moralizirao, kad sam vjernicima govorio ili-ili! No, ljudi bi odlazili iz crkve i smijali se: “Što ovaj zamišlja?”
Prije sam uvijek pozivao ljude i govorio im: “Dođite na moje mise. Bit će to lijepa misa, svirat će lijepa glazba, čitat ćemo zanimljive stvari i nuditi mnogo toga. Bit će prekrasno!”
I mogu reći, bilo je to dobro kazalište. Ljudi bi dolazili jedanput i nikad više! A sad slavim svetu misu vrlo jednostavno, a ljude me pitaju: “Smijemo li doći? Što se ovdje događa?”
Samo je jedan odgovor: kršćanstvo nije tek nešto izvanjsko. To nisu lijepe riječi, ni dobre propovijedi, niti genijalni teolozi. Ako su ljudi razumni i jednostavno samo vjeruju, tada dobivaju unutarnju snagu.
Od tada samo gledam u Isusa i imam samo Isusa. Ljudi doduše čuju moj glas, ali osjećaju Isusovu blizinu. I kroz tu blizinu u njima nešto nastaje, oni se mijenjaju. Ljudi kroz Isusovu blizinu postaju jaki protiv svakog zla, postaju zdravi i slobodni.
To je bilo moje otkriće kada sam naučio moliti. Od one večeri znam u čemu je moja snaga. Od one večeri sam sretan što sam svećenik.’ (Bog preobražava)
