“Ja volim Hrvatsku, volim je do krvi i suza, ali više me obuzimaju pitanja koja nisu od ovoga svijeta! I moja najveća bol bila je u odricanju nevidljivoga, u bježanju vrhu naravnoga, u prividnom gubitku vječnoga. Da, prividnom! Jer Bog ne može ostaviti onoga, tko ga ljubi. Pa nije ostavio ni tebe ni mene! A neće ostaviti ni Hrvatske!
Rađa se nova Hrvatska! Hoćemo li vidjeti njezin lik ti i ja, ne znam! Uostalom, svejedno je. Glavno da i naše patnje tomu posluže.” (26. veljače 1955., Godine teške i bolne, str. 114)
autor: Zdenka K.
Marica Stanković, hrvatska Ivana Orleanska
U listopadu, Marijinu mjesecu, 1957.,preminula je žena po imenu Marica Stanković. Kažu da je njena pogrebna povorka ostavila u čudu mnoge Zagrepčane jer se protezala skoro cijelim Gornjim gradom. Mnogi su se pitali tko je ona?
I danas se još mnogi pitaju tko je ona iako je umrla na glasu svetosti i za života bila, uz blaženika Ivana Merza, “najmarkantnija osoba”, rekli bi danas, zvijezda katoličkog, laičkog pokreta u Hrvatskoj, koji je u prvoj polovini 19.st., između dva rata, zapljusnuo zemlju.
Bilo je to vrijeme rastućeg ateizma, liberalizma ali i zadaha totalitarizma koji se širio Europom, počevši od Rusije. Crkva u svijetu ostala je pomalo zatečena svim tim naglim promjenama na socijalnom, ekonomskom i društvenom planu i kao da nije mogla naći ili ponuditi izlaz za čovjeka vjernika, laika, kojeg je počela mljeti brza industrijalizacija i promjena ideološke i obiteljske paradigme. Čovjek je sve više ostajao sam, bez oslonca, pun sumnji u Boga i sebe samog.
Prvi civilni, laički, kršćanski pokreti javili su se u Francuskoj, Njemačkoj itd. i to na poticaj ljudi iz same Crkve. Htjeti biti svet, a živjeti u svijetu, bez redovničke ili svećeničke halje – ta misao počela je privlačiti mnoge. Moći nasljedovati Krista u običnom životu, u obitelji, na radnom mjestu postao je glavni izazov svih tih pokreta i akcija.
Na poticaj biskupa Mahnića nastala je Katolička akcija u Sloveniji i Hrvatskoj. Mladi Ivan Merz, upravo se vrativši iz Francuske, gdje je doktorirao na Sorboni, u okrilju te Akcije osnovao je Orlovski pokret 20 -tih godina prošlog stoljeća. Bila je to krovna udruga za mnoge Orlove i Orlice. Tu se prvenstveno njegovao športski, asketski duh i kristocentričnost.
Uskoro je Orlovski pokret postao vrlo popularan i brzo se širio po Hrvatskoj i Bosni. Ali, Ivan Merz je imao još jednu ideju – osnovati Veliki Križarski pokret, po uzoru na francuski. Bila bi to apolitična, katolička, laička organizacija u kojoj se preferira kršćanski aktivizam na svim nivoima osobnog i društvenog života. Mlada intelektualka, profesorica Marica Stanković prihvatila je Merčevu ideju kao svoju, svim srcem i žarom. Ona i Ivan Merz postali su duhovna braća u viziji evangelizacije i prosvjećivanja naroda.
Život u svijetu zahvaćen Kristom
Marica Stanković se rodila u Zagrebu, u skromnoj obitelji 1900.. Tamo je završila gornjogradsku Gimnaziju i Višu pedagošku školu. Službovala je kao učiteljica u raznim mjestima. Hrvatskom Zagorju, Čakovcu, Gračacu, Podravskoj Slatini, Zagrebu. Njen vedri i plemeniti duh, disciplina i zanos za Isusa Krista kao i odanost Crkvi i Euharistiji osvajala je mnoga srca. Bila je omiljena u narodu i u raznim crkvenim krugovima, svi su se rado okupljali oko nje. Za Hrvate bilo je to teško vrijeme stare Jugoslavije. Marica, ili sestra Marica, kako su je svi zvali, neprestano je putovala i organizirala predavanja, tečajeve i susrete sa mladima i ženama diljem zemlje, uz to, neumorno je pisala za mnoge vjerske časopise i novine. Imala je izražen literarni talent i otvorenost uma i duha. Sa suradnicama i uz podršku tada pomoćnog nadbiskupa Alojzija Stepinca osnovala 1938. u Banja Luci Veliko Križarsko sestrinstvo.
Tako je ostvarila ideju svog duhovnog brata i vođe, sad već pokojnog Ivana Merza. Bile su to poznate Križarice koje su imale sjedišta skoro u svakom većem mjestu.
Na tisuće žena bilo je učlanjeno u Križarstvo. Marica Stanković ih je sve redovno posjećivala, bodrila i otvarala nove puteve djelovanja. U svemu se uvijek oslanjala na Crkvu i Euharistiju. Imala je veliku pomoć kardinala Stepinca i mnogih drugih svećenika i redovnica.
1943. za svoj samoprijegorni rad kao i za procvat Crkve u Hrvata odlikovana je od Pape Pia XII. Bila je prva žena u nas koja je dobila visoko priznanje – Pro Ecclesia et Pontifice (Za Crkvu i Papu). Nakon uspostave nove komunističke vlasti počeli su žestoki napadi na sve katoličke organizacije, svećenike pa i samog Stepinca.
Još 1938. Marica je ostvarila još jedan svoj projekt – osnovala je prvi svjetovni red – Suradnice Krista Kralja. To je laički red sa vlastitim Pravilima i zavjetima na celibat za sve one žene koje žele ostati živjeti u svijetu, anonimne, i u tišini moliti i služiti Bogu i Crkvi. Unatoč progonu, taj Red, priznat od Vatikana, još uvijek djeluje i uz ostalo, čuva i njeguje lik i djelo svoje utemeljiteljice.
Ustala za Stepinca
Sam Kardinal Stepinac morao je pod pritiskom nove vlasti, ali i da zaštiti sve mnogobrojne članove katoličkih udruga, raspustiti udruge. Bio je to svakako bolan trenutak za cijeli hrvatski puk.
Novo doba počelo je pokazivati svoje zastrašujuće lice. OZNA se ipak nekako dokopala evidencije članova muškog i ženskog križarstva i mnogi su teško stradali. Na prvom, preliminarnom suđenju Stepincu u Prosvjetnom domu, okupilo se veliko mnoštvo građana, među njima i Marica Stanković. Počele su padati prve javne, sramotne klevete i optužbe. Bio je to prvi javni proces protiv jednog tako velikog dostojanstvenika. Marica nije mogla zatajiti svog duhovnog uzora i zaštitnika. I dok je jedan dio mnoštva vikao: “Raspni ga, raspni”, ona je ustala i mirnim glasom stala u njegovu obranu, podsjetivši sve na njegova dobročinstva prema napuštenoj židovskoj djeci u Jeronimovom domu i na njegove pozive za miroljubiv suživot sa pravoslavcima.
Njezine riječi, zbog istinitosti i hrabrosti kojim ih je ta žena izrekla, njeno “triput fuj” na zvijer kojoj je tad bila dana sva moć u zemlji, ostavile su bez daha nalogodavce tog montiranog procesa kao i sve okupljene.
Kardinal je ostao u pritvoru, a Marica je otišla kući i spakirala se znajući da će uskoro doći po nju. Svi su znali da se ljude tajno odvodi iz kuća, po Zagrebu i okolici nije bilo livade ili jarka gdje nisu ležala mrtva tijela. Likvidacije su i dalje bile u tijeku. Pa ipak, snagom Duha Svetog ona se usudila stati u obranu nevinog.
Živio Krist Kralj
Kad su došli po nju bila je spremna. Ponovno montirani proces – da je preko Križarstva vodila tajnu pobunu protiv vlasti, kako je tada pisao Jutarnji list.
Na kraju suđenja ustala je i uzviknula: “Živio Krist Kralj, živio Papa, živjela kršćanska Europa.”
A zatim su sve druge s njom osuđene, njih pet, ustale i svečano zapjevale Christus vincit, Christus regent, Christus imperat. (Krist Kralj vlada, Krist pobjeđuje, Krist vječno kraljuje).
Bilo je to, svakako, suđenje za pamćenje. Osuđena je na pet godina robije u Požegi. Nakon izlaska iz zatvora, bolesna ali ne i skršena, napisala je prekrasnu knjigu: ‘Godine teške i bolne’ u kojima je, nimalo jadikujući nad svojim sudbinom, ispisala još jednu stranicu povijesti torture, i to nad ženama.
Sam Alojzije Stepinac je za nju rekao da po plemenitosti i hrabrosti spada u red velikih žena ranog kršćanstva. Kao Ivana Orleanska bila je spremna suočiti se s najgorim. Ali za razliku od nje nije se žrtvovala za zemaljskog kralja već za Vječnog, kralja sveg Svemira.
– Svijet i zlo u svijetu pobijedit će samo oni koji su posve Kristovi. Potpuni ljudi, potpuni kršćani, oni koji su u potpunosti realizirali Krista u sebi, sveci. – napisala je.
Slično je mislio i govorio i Ivan Merz. Njih dvoje su bile dvije duše koje je Duh Sveti darovao našem narodu koji oduvijek stoji na propuhu svih civilizacija, da budu kamen temeljac i uzor za vremena kiborga koji dolaze. Mi nismo bez korijena. Smisao i vizija te žive Crkve prije stotinjak godina nastavlja rasti u novim karizmatskim pokretima. Mistično Tijelo Kristovo za vječnu, vojujuću Crkvu.
2006. godine kardinal Bozanić otvorio je nadbiskupski proces za beatifikaciju Službenice božje Marice Stanković. Ujedinjena kršćanska Europa koju je još tada prizvala Marica na suđenju Stepincu za sad se čini kao puki san. Umjesto onog bika ispred briselskih vrata trebala bi stajati njena bista, kao opomena, a mi još ne znamo tko je ta žena, ili se pravimo da ne znamo.
Molitva za proglašenje blaženom službenice Božje Marice Stanković
Dobri naš Oče!
Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi u službu Tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomagala ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo Te, ražari u nama oganj Duha Svetoga, da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za Tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim Te za posebnu milost….(navesti koju)
Oče naš…
Tko po zagovoru Službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, neka javi na adresu:
Postulatura službenice Božje Marice Stanković
HR – 10 000 Zagreb, Česmičkoga 1
[email protected]
