“Bit će svetaca među djecom!”, rekao je papa sveti Pio X. kada je dao djeci priliku da prime svetu pričest. Njegove su se riječi pokazale proročanskima. Sveti život Antonelle Meo, od milja zvane Nennolina, takav je slučaj.
Antonella Meo rođena je 15. prosinca 1930. Bila je druga kći Michelea i Marije Meo, obitelji iz više srednje klase u Rimu. Njezina starija sestra zvala se Margherita. Nennolina je pohađala katoličke škole.
Njezino aktivno i karizmatično ponašanje dalo joj je vodeću ulogu u igri sa svojim prijateljima, čak i nakon što se razboljela. Njena izuzetna dobrota, šarm, humor i veselje izdvajali su je među ostalim djevojkama u školi.
Nennolini je nažalost dijagnosticiran osteosarkom u dobi od pet godina nakon pada i ozljede koljena. Nažalost, ozljeda nije sanirana. Nadalje, kada je Nennolinina noga morala biti amputirana, ona se herojski suočila s tom strašnom nevoljom.
Nakon što je dobila umjetnu nogu nastavila se radosno igrati s ostalom djecom. Brojni teolozi s pravom su Nennolinu nazvali mističarkom jer je ova šestogodišnjakinja napisala neka izvanredna pisma Isusu. Na primjer, u jednom od svojih pisama napisala je: Drago djetešce Isuse, ti si svet, ti si dobar. Pomozi mi, daj mi svoju milost i vrati mi nogu. Ako ne želiš, neka bude volja tvoja .
U početku je počela diktirati pisma svojoj majci. Međutim, kasnije je Nennolina sama sastavljala slova i ostavljala ih, jedno po jedno, u podnožju svog Raspela. U jednom od svojih pisama Nennolina je napisala: “Dragi Isuse, jako te volim. Želim se prepustiti tvojim rukama. Radi sa mnom što želiš. […] Pomozi mi svojom milošću. Ti mi pomozi jer bez tvoje milosti ne mogu učiniti ništa.”
Iz njezina pera ili njezina izravnog diktiranja izašlo je na vidjelo oko 100 pisama, sva posvećena Isusu ili Mariji. U većini njih Nennolina opisuje svete vizije mistične vizije Isusa i Marije. Kao i druga djeca koja su doživjela tako nešto, ni Nennolina nije bila svjesna izvanrednog dara kojeg prima, nego je mislila da svi vide Isusa i Mariju. Kad bi misa završila, ljudi bi je vidjeli kako prilazi tabernakulu i govori Isusu: Hajde, Isuse, dođi i igraj se sa mnom! A onda bi se i igrala.
Ova velika skromna i posebna djevočica smatrala je gubitak noge zlatnom prilikom da prinese ovu žrtvu Isusu u ime obraćenja grešnika.
Kad su joj amputirali nogu, ispričala je svom ocu: “Jako sam sretna što mi je Isus dao ovaj problem kako bih mu bila najdraža. U drugom slučaju, Nennolina je također rekla svom ocu: Tata, bol je poput tkanine, što je jača, to ima veću vrijednost. Redovnica koja je bila blizu nje u bolnici je nadmoćno rekla: Da ovo nisam čula svojim ušima, ne bih vjerovala.”
Svom duhovnom pratitelju, Nennolina je rekla: “Na trenutak ležim na svojoj rani, kako bih još više boli ponudila Isusu.” Štoviše, svojoj je majci hrabro rekla: “Kad osjetiš bol, moraš šutjeti i ponuditi je Isusu za grešnika. Isus je toliko propatio za nas, ali nije počinio nikakav grijeh: On je bio Bog. Kako da se žalimo, mi koji smo grešnici i uvijek ga vrijeđamo?”
U božićnoj noći 1936. Nennolina je s velikim žarom primila prvu svetu pričest, a nekoliko mjeseci kasnije primila je i sakrament potvrde. Sakrament bolesničkog pomazanja primila je u lipnju 1937. godine.
Nennolina je nastavila inzistirati da napiše svoje posljednje pismo Isusu samo nekoliko dana prije smrti.
Unatoč teškim mukama kojem je morala biti podvrgnuta, ova Isusova junakinja molila ga je da se pobrine za sve koje je nježno voljela i rekla mu da joj da snagu koja joj je potrebna da se suoči sa svim tim bolnim iskušenjem.
Ova sjajna djevojčica svoje je pismo zaključila riječima: Vaša djevojčica Vam šalje puno poljubaca.
Nennolina je svojoj majci također opisala vrijeme svoje smrti. Za nekoliko sati ću umrijeti, ali neću više patiti, a ti ne bi trebala plakati. Trebala sam živjeti koji dan dulje, ali sveta Terezija od Djeteta Isusa je rekla „dosta je!“, a što je otkrilo da se djevojčica družila i sa svetima.
Nakon njezine smrti, 3. srpnja 1937., majka je vidjela svoju dragu Antoniettu u nebeskoj slavi. Primila je tu milost po djevojčinom zagovoru.
Slučaj Antoniette Meo upućen je Kongregaciji za proglašenje svetaca u svibnju 1972. Papa Benedikt XVI. odobrio je dekret 17. prosinca 2007., točno sedamdeset godina nakon njezine smrti. U njemu je hvalio djevojčine “herojske vrline”, dajući time odobrenje da se pokrene proces za njezino proglašenje sveticom.
Sada Nennolinu Crkva propisno naziva “Časna službenica Božja”.
U svojoj audijenciji dječacima i djevojkama Katoličke akcije od 20. prosinca 2007. papa papa Benedikt XVI. rekao je o Nennolini:
“Drago mi je što ste upravo spomenuli Antoniju Meo, djevojčicu poznatu kao “Nennolina”. Prije točno tri dana dekretom sam priznao njezine herojske kreposti i nadam se da će njezina kauza za proglašenje blaženom uskoro biti uspješno okončana. Kakav nam je svijetli primjer ostavio ovaj tvoj mali vršnjak! U svom vrlo kratkom životu – samo šest i pol godina – Nennolina, rimsko dijete, pokazala je osobitu vjeru, nadu i milosrđe, a isto tako i druge kršćanske kreposti. Iako je bila krhka djevojčica, uspjela je dati snažno i snažno evanđeosko svjedočanstvo i ostavila dubok trag u Rimskoj biskupijskoj zajednici.
Nennolina je pripadala Katoličkoj akciji: danas bi sigurno bila upisana u ACR! Stoga je možete smatrati svojom prijateljicom, modelom koji će vas inspirirati. Njezin život, tako jednostavan, a u isto vrijeme tako važan, pokazuje da je svetost za sve uzraste: za djecu i mlade, za odrasle i za starije. Svako razdoblje našeg života može biti dobro vrijeme da odlučimo ozbiljno voljeti Isusa i vjerno ga slijediti.
U samo nekoliko godina Nennolina je dosegla vrhunac kršćanske savršenosti na koju smo svi pozvani; pojurila je “autocestom” koja vodi do Isusa. Doista, kao što ste i sami rekli, Isus je pravi „put“ koji nas vodi do Oca i do njegovog i našeg konačnog doma, a to je raj.
Vi znate da Antonija sada živi u Bogu i da vam je blizu s neba: osjećate je prisutnu među vama, u vašim skupinama. Nauči je upoznati i slijedi njezin primjer”.
Procesu su potrebna dva odobrena čuda za Nennolinu beatifikaciju i kanonizaciju. Antonietti je već pripisano jedno čudo. To bio slučaj žene u Indiani, u SAD-u, koja je rekla, a čudo je potvrđeno, da je izliječena od hepatitisa C nakon molitve Antonietti.
Danas se svetište s relikvijama Nennolininog života nalazi u bazilici Santa Croce, u Gerusalemmeu u Rimu. Ovo je crkva u kojoj je Nennolina bila krštena i provodila mnogo vremena u molitvi.
U jednom od svojih pisama Nennolina je napisala: “Dragi Isuse, toliko te volim, dragi Isuse, želim se prepustiti tvojim rukama… pomozi mi svojom milošću, pomozi mi, jer bez tvoje milosti ne mogu učiniti ništa .
Evo molitve za proglašenje blaženom časne službenice Božje Antoniette Meo:
O Bože, Oče poniznih, zahvaljujemo ti jer si nam u Nennolini dao živu sliku svoje ljubavi i svoje mudrosti, objavljene krotkima. Ti, koji si joj dao milost da bude pridružena Križu Gospodina Isusa i da trpi s hrabrošću i radošću, učini je slavnom i u ovo vrijeme na zemlji, da svima bude svijetli primjer vjernosti Evanđelju. Udijeli nam istu njezinu jednostavnu ljubav koja je gorjela za Euharistiju i Crkvu; dođi k nama u našem siromaštvu i po njezinu zagovoru, po svojoj svetoj volji, daj nam milost koju Te s pouzdanjem molimo. Amen.
Sve milosti primljene po zagovoru časne Antoniette Meo, Nennoline, koje služe za njezinu beatifikaciju i kanonizaciju, mogu se povezati u ovoj e-pošti: [email protected]
