Nikada neću zaboraviti taj dan. Bilo je to oko 2007. godine. Slučajno sam odlučio otići na ispovijed u kampusu Sveučilišta u Missouriju i zatražiti Gospin zagovor.
Još uvijek hvatajući i pipajući svoj put kroz mnogo zbunjenosti zbog tako dramatičnog obrata događaja u mom životu, Bog me uspio uputiti u Crkvu toga dana. Da budem iskren s vama, ne mogu se sjetiti zašto sam otišao tamo ili kako sam saznao za to. Pretpostavljam da je to bila milost zbog primanja sakramenta ispovijedi.
Sjećam se kako sam sjedio tamo u klupama usred crkve sa samo nekoliko ljudi u blizini.
Tamo su radili dominikanski svećenici, a jedan od njih šutke je sjedio otraga i gledao prema oltaru. Pogledao sam oko sebe prema nekolicini ljudi koji su sjedili u tijelu Crkve i nastavio se osvrtati prema svećeniku, pitajući se što bismo mi sada trebali raditi.
Nakon što se treći ili četvrti put osvrnuo na svećenika, pretpostavljam da se malo uznemirio. Vjerojatno se pitao zašto nisam okrenut prema oltaru.
Evo dogovora: razlog zašto nisam bio okrenut prema oltaru je taj što nisam shvaćao što se tamo događa.
Iz bilo kojeg razloga (a vjerojatno ih je bilo mnoštvo) bio sam slijep za stvarnost koja se događala. Međutim, sasvim prirodno, shvativši činjenicu da se svećenik okrenuo na taj način, okrenuo sam se… i djelomično zbog činjenice da nisam htio biti dosadan svećeniku.
Uhvativši opći smjer svih u Crkvi, pogledao sam oltar. Kad sam pogledao oltar, primijetio sam da u sredini stoji nekakav zlatni instrument – to mi je privuklo pozornost.
Na kraju sam, kao u usporenoj snimci, pogledao prema sredini spomenutog zlatnog instrumenta i vidio sam Euharistiju.
Još jednom, da budem potpuno iskren s vama, bio sam krajnje nesiguran u ono što sam vjerovao o Euharistiji do tog trenutka. Išao sam u katoličke škole veći dio svog života i bio sam poslužitelj oltara mnogo godina. Iz bilo kojeg razloga, Euharistija nije bila živa stvarnost u mom razumijevanju.
Bio sam jedan od onih ljudi koji su prema Euharistiji, kako je Gospodin rekao svetoj Faustini, postupali kao prema “mrtvom predmetu” (Dnevnik, 1385). Tada sam doživio “euharistijsko otkrivenje”.
Nije se čuo euharistijski tresak, ali ako mogu tako reći, bila je to jedna od najglasnijih stvari koja mi se ikada dogodila u životu. Potpuno me obuzela.
Odjednom, kao u trenutku praska groma, otvorile su mi se oči i točno sam znao cijelim svojim bićem što svi u Crkvi rade: klanjaju se i štuju Isusa Krista, Kralja kraljeva i Gospodara svih gospodara.
Gledajući euharistijskog Gospodina u monstranci, sada sam znao da postoji Osoba. Znao sam da je ta Osoba jednako stvarna kao i svaka živa, dišuća osoba oko mene. I gledao me.
Na svoje zaprepaštenje, čuo sam duboko u svojoj duši: “Euharistija je osoba”.
Taj trenutak ostavio je toliki trag da sam na kraju počeo ići na dnevnu misu, služiti dnevnu Svetu uru, pridružio se sjemeništu i postao katolički svećenik.
>>>Djevojka je imala čudesno ukazanje u Međugorju! Vidjela je Isusa raspetog: ‘Suze su mi samo curile’<<<
Najveće je blago moga života biti u jedinstvu s euharistijskim Gospodinom, bilo da ga primam u svetoj žrtvi mise ili provodim intimne sate s Njim u tabernakulu ili monstranci.
Dijelim ovu priču jer želim da svaki katolik na licu Zemlje doživi euharistijsko otkrivenje. Iz osobnog iskustva znam da mnogi, mnogi ljudi, čak i oni koji godinama idu svake nedjelje na misu, to iz bilo kojeg razloga još uvijek nisu doživjeli.
Koraci koje vam dajem jednostavno su ono što je meni omogućilo da se to dogodi: idite i iskreno se ispovjedite, primite Isusa što češće možete u stanju milosti, i konačno provedite vrijeme s Njim izvan mise, bilo u tabernakulu ili u kapelici klanjanja u vašoj blizini.
Provođenje vremena s Isusom izvan mise probudit će u vama milost da povjerujete u tu stvarnost da je On osoba s kojom treba provoditi vrijeme, a ne mrtav predmet, već živi i slavni Gospodin!
“Blago onomu koji se ne sablazni na mene.” (Mt 11,6)
Svjedoči: svećenik, Gabriel Lickteig
