Zlatan Stipišić Gibonni na svojem je Instagram profilu ispričao kako je promjenio riječi stiha jednoj narodnoj pjesmi koju je otpjevao te uvrstio u svoj album Unca Fibre. Riječ je o pjesmi “Tija bi te zaboravit” koja u originalu sadrži stih “Ne dao ti Bog sreće nikada”.
“Čuo sam verziju u kojoj je bio stih: ‘Ne dao ti Bog sreće nikada’. Odgojen sam da ne smiješ nikoga kleti jer je sve što izgovoriš kao bumerang koji će ti se vratiti. Znači, ako nekoga proklinješ, bit ćeš i sam proklet. Kako vjerujem u to, razmišljao sam: ‘Ako ja budem ovo snimio, na radiju će biti 100 000 prokletstava. Ja to ne mogu. I onda sam otišao kod jednoga svećenika i kažem mu: ‘Ne smije se klet, ali naš narod je napisao narodnu pjesmu’, a on kaže: ‘Pa nije narod u pravu’.
I onda sam ja izmislio stih ‘Ne dao ti Bog ovako kao meni’. U stvari, ne meni nego tom autoru prije 250 godina kojemu je sigurno došlo da ‘oladi. Promijenio sam to ‘Ne dao ti Bog sreću’ u ‘Ne dao ti Bog ovako’ jer nisam htio kunuti. Malo jest to old school razmišljanje, ali dobro se osjećam da nisam pustio neke kletve u eter”, objašnjava Gibonni koji je očito za razliku od našeg naroda svjestan moguće strahote koju kletva može izazvati.
Hrvatski narod i kletva
“Leglo gujinje! Kako možete govoriti dobro kad ste opaki? Ta, iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo. A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi reknu dat će račun na Dan Sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi'(MT 12, 33-37), kaže Isus, čvrsto nas upozoravajući na težinu riječi koja nas oblikuje.
Nažalost, naš hrvatski narod iako od vijeka posvećen Bogu, često pada upravo na riječi, na psovkama i kletvama koje su duboko ukorijenjene u našu baštinu, a čemu svjedoči i pjesma iz naroda koju je Gibonni objavio. I to više nego i jedan drugi narod na svijetu. I to je uistinu čudno, bolno i zastrašujuće jer kako je moguće da jedan katolički narod koji je toliko puta svjedočio upravo Gospinu zagovoru toliko proklinje i psuje Boga, Gospu i svece. Nije li to hrvatsko prokletstvo?
Volimo reći da smo Božji narod, a onda se u svojim obiteljima pretvoriti u sotonske sluge i čuditi se što li je toliko mnogo alkoholizma, ovisnosti, rastava, neplodnosti i patnje u našim obiteljima?
Diljem Hrvatske majke i očevi svojoj djeci svakodnevno govore – idi k vragu. Diljem Hrvatske roditelji djeci govore: Đavle jedan. Diljem naše zemlje sve Hrvati katolici smišljaju gnjusne psovke koje su postale dio našeg naroda, pečat po kojem su Hrvati poznati. Je li to normalno?
Mons. Milivoj Bolobanić upozorava na kletvu pogotovo onu nesvjesnu a strašno tešku – roditeljima prema djeci koja je jako česta među nama. U knjizi, Kako prepoznati zamke Zloga piše:
“Ovo je jedan od vrlo opasnih načina kako se nekome može nanijeti zlo. U kletvi i proklinjanju izražava se želja da se drugome dogodi zlo. A jasno je da je izvor zla u Sotoni.
Ako je kletva izrečena s pravom zloćom, a osobito ako postoji krvna veza izmeñu onoga koji proklinje i proklinjanoga, mogu se dogañati strašne posljedice. U svojoj sam praksi vidio da su najteže posljedice bile kada su roditelji proklinjali vlastitu djecu ili, pak, djedovi i bake unučad. Prokletstva su imala vrlo teške posljedice kad su se odnosila na životnu sreću ili uspjeh u životu.
Osobito veliku težinu imaju proklinjanja koja se izriču u posebnim prilikama; primjerice, na dan vjančanja. Posljedice takvih proklinjanja mogu biti najrazličitije: stalne bolesti čije čovjeka prate u životu, čovjek može cijeli život doživljavati nevjertojatne teškoće na poslu, nesreću u ženidbi, bolesti na djeci…To je zato jer su roditelji povezani sa svojom djecom krvnom vezom i autoritetom.
Neke majke proklinju svoju djecu iz loše navike. Šalju svoju djecu k vragu, a da to ozbiljno ne misle. No, zao duh sluša; i čim mu netko odškrine vrata, on spremno ulazi i poslije toga teško izlazi. A i sam naš Gospodin je rekao: Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Dan sudnji. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi (Mt 12,36-37).
