Francuski pisac Emil Zola, ateist i majstor masonske lože, te glavni predstavnik pozitivizma u književnosti, doživio je veliki duhovni šok kada je čudesno ozdravio. Tek tada se pomirio s Bogom i prekinuo sve veze koje su ga povezivale s masonerijom.
Dominantni antikatolički masovni mediji u Francuskoj i Europi uvjeravali su javnost da je Lourdes mjesto vjerskog fanatizma i prijevare inspirirane od strane katoličkog svećenstva.
Neprijatelji Katoličke crkve pribjegavali su najpodlijim načinima, uključujući krivotvorenje činjenica i dokumenata, kako bi ismijali i diskreditirali ukazanje Gospe u Lurdu.
Velik broj obraćenja i čudesnih ozdravljenja koja se ondje neprestano događaju od ukazanja izvanredan je način govorenja Boga izgubljenim ljudima.
Vidjeti čudo nije dovoljno za obraćenje, ali morate iskreno tražiti istinu i biti intelektualno pošteni. Ljudi zle volje koji “sputavaju istinu nepravdom” (Rim 1,18) pogrešno tumače čudesna znamenja.
Tužan primjer za to je slavni pisac Emil Zola, koji je bio ateist i gospodar masonske lože, te glavna figura pozitivizma u francuskoj književnosti.
Dana 20. kolovoza 1892. E. Zola je vlakom iz Pariza došao u Lourdes. Među njima su bile i dvije žene s terminalnom fazom tuberkuloze: Marie Lebranche i Marie Lermarchand. Došle su tražiti čudo ozdravljenja. Zola je, pak, došao u Lourdes s namjerom da prikupi građu za knjigu koja je trebala razotkriti “prijevare katoličkog klera”.
Stojeći ispred špilje ukazanja u gomili hodočasnika, pisac je svjedočio nevjerojatnom događaju. Pa, pred njegovim su očima obje Marie, umiruće od tuberkuloze, u jednom trenutku čudesno ozdravile.
Vidjevši očitu činjenicu o potpunom ozdravljenju dviju žena nadomak smrti, E. Zola je reagirao šokantno. U svojoj knjizi ne samo da je negirao čudesna ozdravljenja žena, nego je otišao toliko daleko da je iznio besmislenu laž, napisavši da je jedna od njih umrla, iako je zapravo živjela u Parizu i bila izvrsnog zdravlja. Pisac je, međutim, pod svaku cijenu želio svoju laž učiniti vjerodostojnom, pa je osobno otišao do te žene i ponudivši joj pozamašnu sumu novca, nagovarao je da se preseli u Belgiju.
Na taj se način želio riješiti nezgodnog svjedoka koji bi mogao razotkriti neistine sadržane u njegovoj publikaciji. Iako su očite laži E. Zole više puta prikazane u njegovoj knjizi o Lurdu, on nikada nije odgovorio na te optužbe.
Godine 1895. objavljen je članak pod naslovom “Civilta Catolica”. Plodovi Zoline klevete u kojoj je autor pisao o stanovitom paradoksu. Poput Sotone, koji unatoč samome sebi u konačnici pridonosi slavljenju Boga u svijetu, tako je i masonstvo preko Zole pridonijelo porastu kulta Gospe u Lurdu.
Jer, nakon što je objavljena knjiga E. Zole o ljudskim objavama, počeli su pristizati dopisnici i novinari u velikom broju; među njima je bilo mnogo nevjernika, cinika i podrugljivaca.
Tek kad su bili u Lurdu, svi su doznali činjenice i doznali za očita čuda koja su se često događala pred njihovim očima. Odlazili su obraćeni, svjesni golemosti otajstva Božje ljubavi.
I Emil Zola doživio je čudo svoga obraćenja. To se dogodilo nekoliko godina nakon što je napisao klevetničku knjigu o Lurdu. Pa, 1896. pisac je zadobio otvoreni prijelom noge; usprkos intenzivnom liječenju, rana na nozi se povećavala i prijetila mu je opasnost od amputacije uda.
Na Badnjak je Zola sanjao da je u crkvi i pjeva pjesmu ispred slike Bogorodice s djetetom. Kad se probudio, čuo je svoju ženu kako pjeva istu božićnu pjesmu. Tada ju je pisac zamolio da ode u crkvu, tamo zapali svijeću za njega i pomoli se pred likom Majke Božje.
Nakon ove molitve, Zolina je noga čudesno ozdravila. Trenutno ozdravila. Za njega je to bio veliki duhovni šok. Književnik se odmah pomirio s Bogom u sakramentu pokore, počeo svakodnevno moliti i sudjelovati u euharistiji. Napisao je i izjavu u kojoj kaže da je posljednjih 30 godina živio u velikoj zabludi.
Zola je prekinuo sve veze koje su ga povezivale s masonerijom i upozorio na veliku duhovnu prijetnju njezina učenja i borbe protiv Katoličke crkve.
Pisac je također izrazio svoje iskreno žaljenje i veliko žaljenje za sve nedjela koja je počinio tijekom svog djelovanja u masonskoj loži. Zamolio je papu Leona XIII. za oproštenje za veliko zlo koje je učinio ljudima, navodeći ih na grijeh svojim anticrkvenim publikacijama i govorima.
Nekoliko godina nakon obraćenja Emila Zole u Lurdu je nobelovac za medicinu prof. Alexis Carrel. U Lurd je došao kao ateist 1903. sa svojom pacijenticom Marijom Ferrand, koja je umirala od trbušne tuberkuloze.
Za vrijeme blagoslova Presvetog Sakramenta ispred Gospine špilje, Maria Ferrand je pred njim čudesno ozdravila. Taj je događaj bio prekretnica u Carrelovu životu: shvatio je da je Bog iznad svih znanstvenih spoznaja i razumijevanja. Također je shvatio da je jedini put koji vodi do Njega molitva, sakramenti pokore i euharistije te život u skladu s Dekalogom i Evanđeljem.
Dobitnik Nobelove nagrade je napisao: “Gareći kroz tamu razuma, stižeš do njega s čežnjom i ljubavlju. Tek tada je moguće iskusiti Božju ljubav koja je slična onoj umjetnika i ljubavnika . ”
Od trenutka obraćenja najvažniji životni cilj za A. Carrela bilo je neograničeno povjerenje u Boga i ispunjenje Njegove volje. Sveučilišna zajednica u Lyonu nije se mogla pomiriti s činjenicom da je znanstvenik postao duboko religiozan katolik. Nadređeni su mu prijetili smjenom ako ne promijeni svoje stavove.
Carrel je, međutim, ostao uporan. Odlazi u New York, gdje mu se na Rockefeller Institutu otvara znanstvena karijera okrunjena dodjelom Nobelove nagrade 1912. godine.
Emil Zola vidio je čudo ozdravljenja u Lurdu i nije vjerovao. Obratio se tek nekoliko godina kasnije, kada je na vlastitoj koži iskusio Božju svemoć. S druge strane, Alexis Carrel je u čudu ozdravljenja svog pacijenta pročitao poziv samoga Boga da prihvati dar njegove ljubavi u činu ponizne vjere. Čuda su jasni znakovi Božjeg milosrđa samo za ljude dobre volje koji iskreno traže istinu.
Sveta Edith Stein, koja je napustila ateizam nakon što je pročitala životopis sv. Terezije Velike, napisala je:
„Bog vodi svakoga na njegovu stazu; jedni do cilja stižu brže i lakše, drugi kasnije i teže. Sve što možemo učiniti malo je u usporedbi s onim što dobijemo. Ali to nije mnogo što moramo učiniti sami. Prije svega, molite ustrajno da naučite pravi put; kada ga vidite, slijedite nadahnuće milosti bez oklijevanja. Tko to čini i strpljivo ustraje, ne može reći da mu je trud uzaludan. Bogu ne morate samo postavljati rokove.”
