Kardinal Gerhard Ludwig Müller u razgovoru s teologom Lotharom C. Rilingerom raskrinkao je transhumanizam (međunarodni intelektualni i kulturni pokret koji podržava uporabu novih znanosti i tehnologija za poboljšanje ljudskih mentalnih i fizičkih sposobnosti i prirođenih vještina te poništenje onoga što se smatra nepoželjnim i nepotrebnim aspektima ljudskog stanja, kao što su glupost, patnja, bolest, starenje i neželjena smrt) te upozorio na golemu podvalu đavla koja dolazi u ovom obliku; moderanog, evolucijski uzdignutog projekta do vrhunca, a kojem je srž spajanje čovjeka i stroja, odnosno stvaranje novog oblika života, a koji se učestalo spominje kao – budućnost čovječanstva.
Kardinal tako u velikom intervju piše sljedeća upozorenja kršćanima koji bi mogli doći u napast sudjelovati u ovom, kako kaže, ‘najbrutalnijem ratu protiv čovječanstva’.
Prenosimo dio mišljenja kardinala Millera:
“Transhumanizam identičan klasičnom antihumanizmu ateističkih ideologija, samo vještije prikriven i bolje prodan. S njim dekristijanizirani “Zapad” doživljava “povratak istog” (Nietzsche), odnosno njegov samoubilački nihilizam.
Ako Nietzscheova rečenica “Bog je mrtav” odražava svijest današnjeg svijeta, onda je jasno da pod okriljem tog nihilizma “njegov razvoj može rezultirati samo svjetskim katastrofama”. Ljudožderska čudovišta jakobinizma, komunizma i nacionalsocijalizma izmižu iz krila ateizma, koji niječe postojanje i neprijateljski je raspoložen prema istini.
Stotine milijuna ljudi njihove su nevine žrtve. Umjesto veličanstvenih katedrala u slavu Božju, oni podižu koncentracijske logore s jedinim ciljem da ponize i unište ljudska bića od strane onih koji sebe smatraju elitom i avangardom čovječanstva. Njihovi spomenici ne izazivaju radost kod hodočasnika kao oni kršćana pri pogledu na Jeruzalem i Rim, već su mjesta užasa poput Babinog Jarka i Katina.
Transhumanizam je četvrto područje u naletu nihilizma i njegovom sveprožimajućem ponoru. Trans- ili posthumanizam je najgori rat uništenja protiv čovječanstva i najbrutalniji zločin koji se može zamisliti protiv čovječanstva u sadašnjosti i bliskoj budućnosti.
Mi kršćani i svi ljudi dobre volje i bistre pameti, na temelju jedinstva naravi i milosti, razuma i vjere, zastupamo „humanizam s Bogom“ jer sve struje „humanizma bez Boga“, kao Auguste Comte, Ludwig Feuerbach , Karl Marx i Friedrich Nietzsche neizbježno vode u “pakao na zemlji” (usp. Henri de Lubac, S onu stranu Boga: Tragedija ateističkog humanizma, Einsiedeln 1984.).
Humanizam s Bogom je rješenje egzistencijalnih pitanja, a vjera u njega posreduje spas od bijede i konačnosti postojanja u svijetu.
Jer jedan te isti je Stvoritelj i Otkupitelj. Onaj koji nas “stvori na svoju sliku i priliku, muško i žensko” (Post 1,27), također nas je od vječnosti unaprijed (za naše povijesno postojanje u vremenu) odredio u naravi i liku svoga Sina da sudjelujemo, pa da bude prvorođenac među svojom braćom.” (Rim 8,29)
“Humanizam” nije samo određena faza povijesti filozofije i kulture ili istoimeni obrazovni program temeljen na grčko-rimskim klasicima. U najširem i najdubljem smislu, pojam “humanizam” uključuje onu koncepciju bića koja ljude vidi kao bića koja misle, osjećaju, doživljavaju, nadaju se, vole, moralna bića kao mjeru i središte, smisao i cilj kozmosa.
Svijet tek dolazi do sebe u čovjekovu samorazumijevanju, a onda, kako ga čovjek shvaća, dolazi do transcendentnog, nadvladajućeg pitanja čovjeka, zašto uopće postoji bitak, naime svijet i čovjek.
To je onda nužno pitanje o principu koji daruje bitak i čini znanje (čovjekovu samospoznaju u spoznaji svijeta): Bog!
Pitanje je zašto uopće postoji bitak a ne radije ništa. Čovjek se prema sebi ne odnosi mentalno i fizički kao prema stvari ili sebe vidi kao empirijski utvrdiv dio svijeta. Čovjek je ograničeni duh u kojemu se svijet prepoznaje u principima svoga bića i prikazuje kao medij svoje osobne samoostvarenja. Iz bića i naravi Božje kao trojstvene ljubavi, u kojoj mi kao osobe sudjelujemo u zajedništvu jedni s drugima, slijedi samonadilaženje i samospoznaja da je “čovjek, koji je jedino stvorenje na zemlji koje Bog želi radi njega samog, samo svojom iskrenom predanošću može pronaći savršenstvo.” (II. Vatikanski sabor, Gaudium et spes 24)
Čovjek ima razum koji razumije biće. On se nikako ne može svesti na stroj, kako je Julien Offray de La Mettrie razglabao u svom ateističko-naturalističkom pamfletu L’Homme Machine (1748.), kojim — shvaćeno na moderniziran način — upravlja inteligentni program.
Da citiram Klausa Schwaba, osnivača i korisnika Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu: “Današnji vanjski uređaji […] gotovo će se sigurno moći ugraditi u naša tijela i mozgove. […] Ove tehnologije mogu upasti u prethodno privatni prostor naših umova, čitajući naše misli i utječući na naše ponašanje” (Klaus Schwab/Nicholas Davis, Oblikovanje budućnosti četvrte industrijske revolucije, New York 2018., 39; 28; idem., Četvrta industrijska revolucija, München 2016). Dakle, to je uskraćivanje dostojanstva i slobode osobe, čime se čovječanstvo raspada na masu kontroliranih, sretnih i glupih bez posjeda i malobrojnu elitu kontrolora i svega što ima i zna.
Ali čovjek je osoba u moralnoj slobodi i duhovnoj samotranscendenciji do temelja postojanja. Dakle, kada razmišljamo o našem bivanju u svijetu, u našoj smo samosvijesti i samopoštovanju transcendentalno upućeni na apsolutni misterij bića i ljubavi, koji je u njegovoj riječi, u Kristovoj riječi, sam kao ishodište i cilj čovjeka i u kojoj je čovjek svjedočio nastanak i cilj svega stvorenoga.
Ne samo s obzirom na tragične posljedice antihumanizma, nego i s obzirom na samogubljenje vlastitog moralnog dostojanstva i duhovne slave, ljudsko biće nije ništa drugo nego poziv na kolektivno samoubojstvo (usp. Guido Preparata, Ideologija tiranije, Berlin 2015.). Njihov interes je samo volja za apsolutnom moći nad svojom vrstom, koju degradiraju na objekt i materijal svoje agende kako bi ih iskoristili kao sirovinu svojih infantilnih fantazija o svemoći (usp. Yuval Noah Harari, Homo Deus, München 2017; Zhao Tingyang, Sve pod nebom: prošlost i budućnost svjetskog poretka, Berlin 2020). Čovjek je sveden na svoju društvenu funkciju potrošača, kupca, potrebita, radnika i vojnika.
Transhumanizam počinje zabludom o samoiskupljenju i završava u noćnoj mori samouništenja čovječanstva (usp. Susanne Hartfield, Die Reinvention des Menschen, Augsburg 2021.).
To je potvrda spoznaje: bez Boga je sve besmisleno i bezvrijedno. Biblijski govoreći, ovdje vidimo đavla na djelu, prvo uništavajući istinu, a potom i život: đavao nije mitološka šala, već “ubojica od početka i otac laži” (Ivan 8,44) – stručnjak za izopačenost i skretanje, dekonstrukcija, koja može roditi beskrajan niz imaginarnih varijanti iz stvorenog dvostrukog roda.
Kao kršćani prepoznajemo u svjetlu objavljene vjere da je “Bog čovjeka načinio samo malo nižim od Boga, da ga je Bog ovjenčao sjajem i slavom i postavio ga za vladara nad djelom njegova stvaranja” (Ps 8,6). Ali i sa strane filozofskog razuma dižu se teški glasovi za “obranu čovjeka” (Thomas Fuchs, Berlin 2020.) na temelju evidentnog uvida u fizičko-duhovno jedinstvo čovjeka. Jer čovjek je kao individua nositelj svoje bitne naravi, a time i kao subjekt ili osoba najviši i najnenadmašniji u poretku bića iu vrijednosnoj strukturi.”
Više na kath.net
