Tijekom eksplozivnog intervjua s bivšim Trumpovim savjetnikom Steveom Bannonom prošlog tjedna, kršćanski glumac Jim Caviezel optužio je globalnu duboku državu za dosluh s glavnim medijima kako bi prikrili svoje suučesništvo u trgovini djecom.
“Otok Epstein nije jedini otok na kojem imaju… djecu”, rekao je prošli tjedan u podcastu War Room. “Upravo sam počeo primjećivati da svaki put kad bi se pojavila priča o trgovini ljudima – bilo što – nestala bi sljedeći dan,” rekao je.
Cavizel je naime govorio o otoku Jeffreya Epstaina, dugogodišnjeg seksualnog predatora nad maloljetnicima, od kojih su najmlađe (ono što se zna) imale 14 godina, a on sam bio je dio elitnog društva i s Trumpom, i s Clintonima, kao i s britanskim princem Andrewom i mnogim drugim moćnicima i bogatašima dok strašna priča o njemu i njegovu otoku na kojem je navodno izvodio te napačene radnje nije izašla u javnost.
54-godišnji Caviezel najpoznatiji je po ulogama u filmovima Muka Kristova i Grof Monte Cristo. Glumio je i svetog Luku u filmu Pavao, Kristov apostol. Reprizirat će svoju ulogu Spasitelja čovječanstva u nadolazećem blockbusteru Mela Gibsona u 2024., The Passion of the Christ: Resurrection. (Uskrsnuće)
Tijekom brojnih javnih istupa posljednjih godina, Caviezel nikada nije bježao od razotkrivanja političke i kulturne korupcije. Kao rezultat toga, korporativni tisak kolektivno ga je označio kao “desničara i teoretičara zavjere”.
“Nakon Pasije nisam mogao dobiti posao,” objasnio je Bannonu. “Studiji me ne bi angažirali. Ali vidite, sve njih kontroliraju središnje banke,” dodao je.
Stiže u Hrvatsku na Progledaj srcem 27.svibnja, gdje će tisućama ljudi podijeliti svoje moćno svjedočanstvo a koje je počelo, zanimljivo, s Međugorjem:
‘Zahvaljujući Međugorju počeo sam vjerovati da je Isus doista nazočan u Euharistiji, i da mi prašta moje grijehe’, rekao je između ostalih predivnih spoznaja koje su potpuno promjenile njegov život Jim Caviezel.
“Moja je supruga bila u Međugorju dok sam u Irskoj snimao film „Monte Cristo“. Stvari nisu stajale baš dobro iako sam radio po sedam dana tjedno. Jednoga me je dana nazvala i po njezinom sam glasu prepoznao da se kod nje dogodila neka promjena. Počela mi je pričati o Međugorju, te da će jedan od vidjelaca doći u Irsku… Prekinuo sam je riječima: „Čuj, imam ozbiljnoga posla. Ne mogu se sada upuštati ni u što ni s kakvim vidiocima.“ Osim toga, mislio sam da kao katolik ne moram bezuvjetno prihvatiti Fatimu, Lurd ili Međugorje.
Tako sam razmišljao. Sjećam se da smo u katoličkoj školi u koju sam išao u početku bili oduševljeni međugorskim događanjima, ali smo onda čuli da mjesni biskup odbija ukazanja i da tvrdi da su lažna, pa se naše zanimanje ugasilo. Kako bilo da bilo, Ivan Dragićević došao je u Irsku. Bilo mi je jasno da ne ću imati vremena za njega, budući da sam morao neprekidno raditi.
Jednoga se četvrtka moj filmski partner Jim Harris nije osjećao dobro, pa sam dobio slobodan dan i mogao sam nazočiti jednom ukazanju. U prepunoj crkvi stajao sam otraga, nije mi bilo baš posve jasno što se događa. Kada je u trenutku ukazanja čovjek pokraj mene ustao iz svojih bolesničkih kolica i pao na koljena, bio sam duboko ganut. Ovaj hendikepirani čovjek, pomislio sam, usprkos bolovima kleči na hladnom kamenom podu i moli! Danas mi je jasno da me je samo Bog mogao tako dobro poznavati da bi znao gdje me treba taknuti.
Iako možda zvuči neobično, u nedjelju koja je uslijedila dobio sam još jedan slobodan dan, tako da sam se mogao susresti s Ivanom, što je zapravo bila posebna želja moje supruge. Za vrijeme ukazanja klečao sam pokraj njega i rekao sam u svojemu srcu: „U redu, tu sam. Spreman sam. Učini sa mnom što god želiš.“
U istom sam trenutku osjetio kako me nešto ispunjava. Bilo je to posve jednostavno, a opet jedinstveno. Kada sam ustao, suze su mi tekle iz očiju i počeo sam svim srcem plakati. Ivan mi je rekao: „Jime, čovjek uvijek nađe vremena za ono što voli. Ako netko tko nema vremena susretne djevojku u koju se zaljubi, nađe vremena za nju. Ljudi nemaju vremena za Boga jer ga ne ljube.“ To me je doista pogodilo, i pitao sam se imam li ja vremena za Boga. Ivan je nastavio: „Bog te poziva na molitvu srcem.“ „Kako da to učinim?“ upitao sam ga. „Tako da počneš moliti.“
U tom se trenutku otvorio jedan prozor u mojemu srcu. Nisam mogao ni sanjati da bi to moglo biti moguće. Otišli smo u restoran i moram priznati da mi hrana i vino nikada nisu prijali tako dobro kao te večeri. U meni se nešto počelo mijenjati. Često me je supruga htjela naučiti moliti krunicu, a ja sam to uvijek odbijao. Sada sam htio moliti krunicu, iako nisam točno znao kako. Samo sam osjećao da se moje srce otvorilo. Jednoga sam jutra rekao vozaču, koji me svakoga dana vozio na snimanje: „Ne znam što vi o tome mislite, ali ja bih htio moliti krunicu.“ Na moje iznenađenje odgovorio mi je: „U redu, molimo!“ U toplom svjetlu ljubavi koju sam osjećao u sebi počeo sam spoznavati gdje se doista nalazim, kolike imam napasti, gdje su moji osjećaji, kako sam slab i kako kruto u svojemu srcu sudim ljude.”
