Papa Franjo uputio je bezbrojne apele za prekid pobačaja, a sada upućuje još jedan, ponavljajući svoj poziv da se dopusti znanosti da vodi odluke o ovom pitanju.
U predgovoru knjige pod nazivom Il Miracolo Della Vita (Čudo života) Papa je predložio ono što on naziva “čvrstim, ali smirenim apelom” i sugerira da bi stvarnost pobačaja trebala biti promišljena uz “kvalificirani doprinos znanosti”.
Knjigu na talijanskom jeziku izdavača Piemme napisao je Arnoldo Mosca Mondadori zajedno sa znanstvenicom Gabriele Semprebon i piscem Lucom Crippom. Knjiga ima za cilj produbiti raspravu o ovoj temi bez ideoloških barijera.
Ovdje je radni prijevod Papinog predgovora:
Ova knjiga ima za cilj podsjetiti čitatelja na čudo i radost svakog dolaska na svijet. Pokazuje ljepotu gledanja na nerođeni život kao na nositelja najvećeg prava koje pripada svima: prava na postojanje. Ljepota, da, jer spektakl prirode koja ide svojim tijekom izaziva čuđenje i poziva na brigu, zaštitu i dobrodošlicu.
Obraćajući se temi ove knjige, prije svega, pozivam sve u svijetu da promišljaju o stvarnosti pobačaja ne samo na temelju ove ili one vjere ili tradicije mišljenja, već i uz kvalificirani doprinos znanosti.
To je čvrst, ali smiren apel da pokrenem razgovor s mojom braćom i sestrama, s kojima dijelim našu ogromnu i veličanstvenu višestruku ljudskost.
Središnji dio ove knjige je doprinos znanstvenika, stručnjaka za embriologiju i aktivno uključenog u mješovita bioetička povjerenstva (tj. u dijalogu s liječnicima i znanstvenicima laicima).
Zajedno s ostalim autorima, prihvatili su moj poziv da se vratimo temi pobačaja tako što će “osluškivati” glas embrija, ispitujući nas o njegovoj ili njezinoj prirodi, njegovoj ili njezinoj posebnosti, o tome kako se on ili ona suočava sa prijetnjama koje stoji između njega ili nje same i vlastitog postojanja, vođene procesima koje je priroda fino ugodila tijekom tisućljeća evolucije.
“Vratimo se na čudo rođenja”, predlažu autori. U tom smislu ponovno pozivam sve one koji, suočene s nerođenim životom, da ne zastaju i ne posustaju pred tragičnim i konačnim rješenjem, poput pobačaja, već osjećaju da mogu pomoći nerođenom djetetu i majci društva koje je konačno posvećeno obrani dostojanstva svih, počevši od najranjivijih. To je društvo koje, ukratko, odbacuje “kulturu bacanja” u svakom području i na svakom stupnju postojanja: u krhkosti nerođenog djeteta, u usamljenosti starijih osoba, u sramotnom siromaštvu tolikih onih koji su uskraćeni esencijalnih osnova i nedostatka izgleda za razvoj, u patnji onih koji su žrtve ratova, u stvarnosti iseljavanja uzrokovanog očajem i progonima koji se nalaze u svakom dijelu svijeta.
