Svećenik sa Sardinije pronašao je nov način za širenje evanđelja usred sve slabijeg interesa za crkvu – čineći to uz pivo.
Otac Antonio Maria Cossu, poznat kao Don Totoni, zadnjih je sedam godina bio župnik u gradiću Bitti.
Iako je posjećenost njegove crkve dobra, 67-godišnjak priznaje da su mnogi vjernici “odsutni” i dolaze samo na posebne vjerske praznike, vjenčanja ili sprovode.
Evanđeosko pivo, Isus koji govori
Umjesto da ih natjera da dođu, g. Cossu je počeo držati večernje propovijedi u obližnjim barovima – promovirajući ih lecima pod naslovom “Evanđeosko pivo, Isus koji govori”.
“Moja vizija religije nikada nije bila vizija djelovanja iza zatvorenih vrata sakristije ili čekanja da ljudi počnu dolaziti na misu”, rekao je za The Telegraph.
“Uvijek sam želio biti usred ljudi, a ne razdvojen od njih. Morate biti u crkvi, ali također morate izaći tamo gdje ljudi žive.”
Od početka njegove prve propovijedi u 19:30 prije dvije godine, 10 barova u Bittiju prijavilo se za inicijativu.
“Ljudi su pozdravili ovaj prijedlog, slušaju me sa simpatijama i poštovanjem 40-ak minuta i na kraju zajedno popijemo jedno ili dva piva”, rekao je.
„Evanđelje sadi sjeme, a Bog čini ostalo.”
Ovogodišnja tema je “Isusova poruka: ljubav”: Don Antonio saziva svoje suseljane od 19.30 do 20.30 sati, kada su gosti upravo završili s dnevnim poslom.
“Zahvaljujem baristima Bittija i svim prisutnim ljudima koji su me dočekali, na njihovom gostoprimstvu i prilici koju su mi dali da im prenesem Isusovu riječ” .
Don Totoni iza sebe ima 44 godine svećeništva, a prije dolaska u Bitti radio je u sjemeništu u Nuoru, bio je župnik Gavoia i Siniscole te nekoliko godina misionar u Argentini.
Za njega “čak i pola piva može biti evanđeosko”, ali pripazite da ne pijete ili odvratite pažnju tijekom tog sata razmišljanja, kada don Totoni čita neke odlomke iz Evanđelja i uvodi temu večeri prije nego što svima da riječ za raspravu.
Trenutak druženja dolazi nakon rasprave, kada je uz čašu piva, po tradiciji Barbagie, dopuštena i izvrsna hrana: kruh, sirevi, kobasice i šunka, u znak prijateljstva i zahvalnosti župniku.
