Ovo je priča o predivnom čudu koje se dogodilo nekoliko dana prije Božića 1956. u Mađarskoj pod komunističkom okupacijom. Priča nam dolazi preko fra. Norberta, župnika u Budimpešti, koji je kasnije pobjegao na Zapad.
Gertrude je bila bijesna militantna komunistkinja koja je bila učiteljica u ženskoj školi. Svojom misijom je pokušala ukrasti katoličku vjeru svojih učenika i nije propuštala priliku ni da se ruga njihovom vjerovanju, ni da ih lukavo indoktrinira marksističkom propagandom.
Jedna posebna učenica, Angela, inteligentna, pobožna mala voditeljica, upitala je fra. Norberta da joj dopusti da svakodnevno prima svetu pričest kako bi lakše izdržala učiteljevo stalno progonstvo.
“Ona će vas još gore progoniti”, rekao je vlč. Norbert, ali desetogodišnjakinja je inzistirala da joj je Isus potrebniji nego ikad.
Dan progona
Naravno, od tog dana, osjetivši nešto drugačije, Gertrude je započela pravu kampanju psihološkog mučenja.
Dana 17. prosinca, učiteljica je osmislila okrutni trik koji je trebao zadati smrtonosni udarac onome što je nazvala “drevnim praznovjerjima koja vladaju školom”.
Slatkim je glasom počela ispitivati djecu, promovirajući ateistički materijalizam, tvrdeći da postoje samo stvari koje se mogu vidjeti i dodirnuti. Kako bi ilustrirala svoju tvrdnju, zamolila je Angelu da izađe iz sobe. Onda je pozvala cijelu učionicu,
“Angela, uđi!” pozvale su djevojke u glas.
Angela je ušla, zaintrigirana, ali sluteći zamku.
“Vidite, djevojke,” podmazala je Gertrude, “jer je Angela živa osoba, netko koga možemo vidjeti, čuti i dodirnuti, kad je zovemo, ona čuje nas. Ali pretpostavimo… da pozovemo Malog Isusa, u kojega neki od vas izgleda vjeruju… mislite li da bi vas On čuo?”
Nastupila je napeta tišina; tada su neki glasovi bojažljivo rekli,
“Da, čuo bi nas.”
“Što je s tobom, Angela”, upitao je učitelj.
Sada je Angela razumjela. Očekivala je zamku, ali ne tako strašnu. Ali ona je odgovorila žarkom vjerom,
“Da! Vjerujem da me On čuje!”
Sad se Gertrude glasno i dugo smijala. Zatim je, okrenuvši se prema razredu, pucala;
“Dobro! Onda Ga pozovi!”
Tišina je nastupila.
Komunistički argumenti nisu bili potpuno neučinkoviti.
Dođi mali Isus, dođi!
Iznenada, Angela je izjurila ispred razreda, blistavih očiju. Okrenuvši se prema svojim kolegama iz razreda, povikala je:
“Slušajte, zvat ćemo ga! Zazovimo svi zajedno: Dođi, Djetešce Isuse!”
Sve su djevojke skočile na noge i započele: “Dođi, djetešce Isuse, dođi, djetešce Isuse…”
Gertrude se zaprepastila. Nije očekivala ovakvu reakciju.
Ali mladi su nastavili. Sada je prostorijom vladao zaziv pun nade.
Kad je iščekivanje bilo na vrhuncu, vrata učionice su se bešumno otvorila, tamo je zasjala intenzivna svjetlost, koja je zatim ušla u učionicu i lagano se pojačala poput svjetla velike, nježne vatre. Usred tog sjaja nalazio se krug kao globus koji je sjao još jasnijim svjetlom.
Dok su djevojčice i učiteljica promatrale, prikovane za pod, globus se otvorio otkrivajući zgodno dijete odjeveno u sjajnu tuniku. Njegov je osmijeh bio zanosan, dok su mu djevojčice uzvratile osmijeh, u savršenom miru i radosti. Zatim se globus lagano zatvorio i nestao kroz vrata.
Djeca su još uvijek zaneseno gledala u smjeru vrata, kad ih je oštri vrisak gurnuo natrag na zemlju.
“On je došao!” Vrisnula je prestravljena učiteljica škole: “DOŠAO je…!!!” I pobjegla niz hodnik.
Fra Norbert je ispitivao djevojčice jednu po jednu. Pod prisegom je potvrdio da u njihovim iskazima nije našao ni najmanje proturječnosti. Događaj se brzo proširio. Učiteljica je poludjela, završila u umobolnici i stalno ponavljala: On je došao! – i tako nesvjesno svjedočila ono protiv čega se borila. (s mađarskog preveo pater Andrzej Wosco)
Dijete Isus ukazalo se i u punoj Crkvi
Ukazanja djetešca Isusa su brojna. Ovo što se dogodilo u Mađarskoj nije jedinstveni događaj. Naime, dana 20.travnja 1905. – kako su onda javljali španjolski listovi – prikazao se Isus Djetešce u španjolskom gradu Manzenedi pred svim pukom.
U crkvi redemptorista upravo su završavale duhovne vježbe svečanim obredom zadovoljštine. Župnik don Petar Rodriguez izložio je Presveti Oltarski Sakrament i veliko mnoštvo pobožna svijeta, poslije Ružarija, slušalo je propovijed oca Mariscala, jednog od misionara.
Najednom propovjednik nenadano presta govoriti jer je narod obuzela neka tajanstvena uzbuna. Pojedini koji su sjedili digli su se na noge, popeli se na klecala, a drugi su se izdizali navrh prstiju da bolje vide, dok je čitavom crkvom šumorio neki šapat.
Propovjednik nije znao kako da to protumači pa opomenu slušatelje da ne povrjeđuju štovanje koje su dužni dati veličanstvu Boga prisutna u klanjanju vrijednome Sakramentu. Postigao je da su se ljudi malo umirili.
Ali, jedna djevojčica od otprilike sedam godina, svojim nježnim glasićem vikne: “Hoću i ja vidjeti Djetešce!”
Na taj poklik vjernici se više nisu mogli suzdržati. Otac Mariscal se okrenu prema Oltaru, kamo su bile uprte oči sviju, pa i on ugleda veliko Čudo koje je tako snažno potreslo narod.
Župnik, klečeći pred Oltarom, promatrao je sav zanesen tako slatko viđenje.
Na mjestu Pokaznice, vidjelo se Djetešce, kojemu bi bilo oko šest ili sedam godina, obučeno u odijelo bjelije od snijega, kako se milo smiješi vjernicima i prema njima pruža svoje ručice.
S Njegovog lica strujale su zrake žarkog svjetla, a oči su Mu sjale kao dvije zvijezde. Na prsima se mogla opaziti rana, iz koje je curio mlaz krvi i silazio niz bijelu haljinu bojeći je crvenilom. Viđenje je potrajalo nekoliko minuta, a onda ga nestade.
Sveti obred se one večeri nastavio u suzama i uzdasima, i ispovjedaonice su bile pune sve do ponoći; jer svi su htjeli da se ispovjede kako bi sutradan mogli u svetoj Pričesti primiti prekrasno Djetešce koje im se ukazalo na Oltaru. (Glasnik Srca Isusova 1906. godine (talijanski))
