Život Padre Pija ispunjen je brojnim čudesima koja su pripisana njegovu zagovoru, no ponajviše vesele plodovi koje je ovaj svetac imao kod sljedbenika masonskih sekti, tvrdih neprijatelja Krista i Katoličke crkve. Ovo je svjedočanstvo o čovjeku, koji je na suprugin otišao s njom, koja je umirala od karcinoma Padre Piu po molitvu. Ona je čudesno ozdravila, dok milost nije zaobišla ni njegovo srce:
Bio sam na trgu ispred crkve kada mi je prišao jedan čovjek. “Velečasni, molim vas, želio bih razgovarati s vama”, rekao je.
Povukli smo se i on mi je ukazao na bolnu situaciju u kojoj se nalazio. Njegova je supruga, naime, bolovala od zloćudnog tumora dojke i imala samo nekoliko dana života.
Liječnici, a konzultirala je mnoge, definitivno su ju otpisali. Od svih lijekova ostala je samo na njih nekoliko za ublažavanje boli.
“Znanost”, rekao mi je, “više ne može učiniti ništa. Supruga me molila da ju dovedem ovamo, u San Giovanni Rotondo. Ja, međutim, ne vjerujem. Ateist sam i mason 33 godine. Zovem se Giovanni Confetto, direktor sam odjela za mirovine Ministarstva financija u Rimu. Velečasni, molim vas, prenesite Padre Piju kakvo je stanje moje supruge. Samo, da budem iskren, recite mu da sam ateist i mason.”
– U redu, učinit ću to – odgovorio sam ne gubeći vrijeme.
Pozvao sam ga da me slijedi jer je Padre Pio, nakon što bi završio ispovijedima žena, odmah prolazio hodnikom i povukao se odmarati u svoju sobu.
Uspjeli smo doći do njega, bio je blizu sobe broj 5. Bili smo sami, samo on, direktor i ja.
Odmah sam prišao i rekao: “Padre, ovaj gospodin ima svoju ženu sa zločudnim karcinomom. Traži od vas da se molite, ali rekao mi je da vam napomenem kako je ateist i mason.”
Padre Pio je blago odgovorio: “Kako mogu razgovarati s Isusom ako on ne vjeruje da postoji? Prvo mora vjerovati u Isusa, a zatim ću razgovarati s Njim o njegovoj supruzi.”
Direktor je te riječi savršeno razumio. Pozdravili smo Padre Pija te spuštajući se niz stepenice i cijelim putem dok se nismo pridružili njegovoj bolesnoj supruzi koja je čekala na trgu, govorio sam tom gospodinu da se odrekne svoje nepovjerljivosti, ako ništa, onda barem da spasi njezin život.
On je bio uznemiren i blijed. Povjerio mi se: “Volio bih učiniti kako mi kažete, ali nemam snage. Nešto u meni ne dopušta mi da govorim. Pokušat ću neki drugi put.”
Oprostio sam se od njega i njegove supruge te otišao iz San Giovanni Rotonda.
Tri mjeseca kasnije ponovno sam ga vidio na trgu. Prišao sam mu i bojažljivo ga, pomislivši da je u žalosti, upitao: “Kako je vaša supruga?”
– Ozdravila je! – odgovorio je presretan.
“A vi? Jeste li se ispovjedili?” – upitao sam.
-Da! Petnaest dana nakon našeg razgovora s Padre Pijom vratio sam se ovdje. Promatrao sam kako mi supruga polako umire i pomislio da ću, ako se vratim vjeri, spasiti i nju i sebe. Odlučio sam doći u San Giovanni Rotondo na ispovijed. Kazao sam Padre Piju: “Sad vjerujem! Možete li nešto reći Gospodinu o mojoj umirućoj supruzi?”. “Da”, odgovorio mi je. Otišao sam kući i ženi je bilo bolje. Otišli smo liječniku koji začuđen nije prestajao vikati da se dogodilo čudo. Sada smo ovdje jer moramo zahvaliti Padre Piju.”
U tom trenutku, obojici su nam oči zasjale, bile su pune suza. Ugledao sam njegovu suprugu koja nam je nasmijana prilazila. Pokušavajući sakriti suze, radosno sam joj rekao: “Čestitam, gospođo!”
“Hvala vama!” odgovorila je: “Hvala na onome što ste učinili za mene.”
Padre Pio nije izmolio samo njezino čudesno izliječenje već i njegovo obraćenje…
(Mons. Pierino Galeone: “Padre Pio, mio padre”)
