Božićna čuda doista postoje.
Svijet se pita: “Kako to može biti?”
Srca koja sama počnu ponovno raditi. Tumori koji nestaju bez traga.
Majka i sin koji umiru na porodu, ali se vraćaju u život bez objašnjenja liječnika.
Ljudi koji nakon desetljeća u invalidskim kolicima ponovno mogu hodati.
Sve su to čuda koja se događaju. Ali, trebamo moliti.
Bez pretjerivanja možemo reći da je sve uistinu veliko na ovom svijetu plod molitve.
I da je svaki čovjek koji je postigao nešto izvanredno i održao se zahvaljujući molitvi.
Marija i Josip, najveći sveci, vodili su veliki život molitve. I ovo stanje privlači Božji blagoslov, pobjeđuje u Gospodnjim bitkama i proizvodi trijumfe svih vrsta nad zlom.
Mir u obitelji, radost i utjeha u djeci plod je molitve.
Ako naš posao napreduje, ako su naši pothvati uspješni, to može biti zato što to dugujemo nekome tko se moli za nas, ili je to možda zato što sami često kleknemo i molimo se.
Molitva nam pomaže u svim našim potrebama i daje nam utjehu u nevolji.
Naš Gospodin nas poziva govoreći: “Zazovite me na dan nevolje; Ja ću te izbaviti, a ti ćeš me poštovati”, Psalam 49. “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti,” Matej 11:28.
“Što god zamolite u molitvi, vjerujte da ćete dobiti i doći će vam”, Marko 11:24.
U Oče naš zapovijeda moliti za “kruh naš svagdašnji”.
Naš Gospodin ne čini iznimku, on uključuje sve, i vremenite milosti i duhovne milosti.
Bog uslišava molbe za privremene milosti svaki dan.
Ali Božić je datum kada ima više milosti u svijetu i ljudi više mole, zato se i događa i više čudesa koja smo nazvali Božićnim čudima.
Neki su impresivno veliki jer uključuju velika čuda ili velike poraze zla.
A druga su manja jer uključuju malo ljudi i ispunjenje su dubokih osobnih želja koje tek stižu za Božić.
Kao velika čuda možemo navesti euharistijsko čudo iz Legnice u Poljskoj, koje se dogodilo na božićnoj misi 2013. u crkvi u tom gradu. Posvećena hostija je za vrijeme pričesti pala na zemlju, a zatim ju je svećenik podigao i stavio u posudu s vodom. Ubrzo nakon toga pojavile su se crvene mrlje. Uzeti su uzorci za rigoroznu analizu. A rezultat je bio da su to bili fragmenti tkiva koji su sadržavali dijelove srčanog mišića ljudskog porijekla, s promjenama koje se često pojavljuju tijekom agonije.
Još jedno snažno božićno čudo dogodilo se tijekom Prvog svjetskog rata, na Božić 1914. godine.
Toga su dana zvukovi pušaka i haubica nestali na raznim mjestima duž Zapadne fronte. Tog su Božića mnoge njemačke i britanske trupe zajedno pjevale božićne pjesme i razmjenjivale darove na prvim linijama bojišnice.
U prvi dan zore na Božić, neki su njemački vojnici izašli iz svojih rovova i približili se savezničkim linijama preko ničije zemlje, glasno uzvikujući “Sretan Božić” na materinjem jeziku svojih neprijatelja.
Isprva su se saveznički vojnici bojali da je riječ o triku, no vidjevši Nijemce kako izlaze iz svojih rovova nenaoružani, rukovali su se s neprijateljskim vojnicima.
Muškarci su razmjenjivali darove poput cigareta, pudinga od šljiva i svih vrsta darova uključujući fotografije djevojaka i obitelji. I bio je dokumentiran slučaj vojnika sa suprotnih strana koji su igrali prijateljsku nogometnu utakmicu.
A tu su i čuda s kojima se svatko od nas može poistovjetiti, jer je riječ o ispunjenju osobne želje, upravo na Božić.
Ovo se čudo dogodilo se u Gruziji.
Nina se preselila u grad zbog studija i zaveo ju je oženjeni muškarac. Ostala je trudna, a ostalo se odvijalo po uobičajenom obrascu, krivac joj je dao novac za prekid trudnoće.
Ali Nina je već voljela svoje nerođeno dijete i odbacila je tu ideju.
Dobro je znala da joj strogi otac i braća neće oprostiti tu grešku, ali se u sedmom mjesecu trudnoće ipak vratila u svoje selo.
Došao je Božić, a ona se molila da se te noći dogodi čudo, da joj obitelj oprosti i sve zaboravi. No, nažalost, to se nije dogodilo. Čak ni njezina majka nije branila kćerkinu trudnoću.
Naprotiv, dala joj je razuman savjet: “Sada se svi odmaraju i neće nas poslušati. Odmah nakon Božića vodim te babici koju znam. Tamo možep sakriti svoje dijete. Onda će ga nekome prodati. Dobro je jer ima dosta ljudi bez djece, neće dugo trebati da se nađe kupac.”
Stoga je Nina odlučila pobjeći. Našla je priliku i dugo hodala šumom da je nitko ne vidi. Nije ni osjetila hladnoću straha.
Kad je izašla iz šume bio je potpuni mrak i prišla je prvoj kući koju je ugledala. Na vratima je stajao mladić. Nina je pogledala i pozdravila ga. Mladić je pogledao u smjeru glasa i upitao: “Tko si ti? Ne prepoznajem ti glas.
“Nisam odavde. Pobjegla sam od kuće”, odgovorila je Nina, ne vidjevši u tami da muškarac gleda pokraj nje.
“Grudi!” – poviče mladić, okrećući se prema svojoj kući. “Božić nam je došao!” rekla je osoba iza njega, ili biti prva osoba koja će na Božić stići u dom sa slatkišima i željama za blagostanje obitelji, prema gruzijskoj tradiciji.
Zatim je Nina vidjela da mladić napipava vrata.
“Može li stvarno biti slijep?” pomislila je Nina kad joj je suosjećanje udarilo u srce.
Iz kuće je izašla žena srednjih godina, brišući brašno s ruku o pregaču.
I uveli su Ninu u kuću, nahranili je i slušali njezinu priču.
“Neću dati svog sina. Umrijet ću bez njega – rekla im je Nina. – Ne znam kako, ali spasit ću ga.
I upita ih.
“Ako mi dopuštate, molim vas da mi dopustite da prenoćim ovdje. Strah me da se ne razbolim vani. Bog će vas nagraditi za vašu dobrotu.
Majka i sin su vrlo rado prihvatili.
A onda je Nina čula nevjerojatnu priču o Tedu, mladom slijepcu.
“Prije četiri godine bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Volio sam lijepu djevojku. Zatrudnjela je sa mnom i odlučili smo se za vjenčanje nakon Božića.
Zajedno dočekujemo Božić. Iznio sam pušku van da pucam u dvanaest i eksplodirala mi je u rukama.
Kad je moja zaručnica čula dijagnozu, bojala se živjeti s invalidom i raskinula je zaruke.
Molio sam je da rodi svoje dijete i da mi ga da odgajati, ali je ipak umjetno prekinula trudnoću.
Teško je riječima opisati moju patnju. Samo me sažaljenje prema majci spriječilo da počinim samoubojstvo.
A onda ju je upitao,
“Vjeruješ li u čuda? Uostalom, nije slučajno da ste nakon toliko dugog hodanja pokucali na naša vrata, a ne na druga. Nina je imala suze u očima i skoro mu poljubila ruke te su zajedno proveli Božić.
Ujutro je Ninu bolio trbuh. Bilo ju je strah iako je dijete imalo samo sedam mjeseci.
Bilo je kasno za odlazak u bolnicu, počeli su trudovi.
Tedu je majka krenula pomoći pri porodu.
Ujutro se rodio dječak.
Ted je nazvao prijatelja liječnika, koji je nakon pregleda majke i sina rekao da ih nije potrebno voditi u bolnicu.
Nina je htjela dati dječaku ime po čovjeku u kući, ali joj je slijepac rekao da to ne čini: “Budući da ti ga je Bog dao na tako veliki dan, bolje ga je zvati Khvisto!” što na gruzijskom znači – od Boga.
Od tog dana prošlo je trideset godina. Ted i Nina su se vjenčali. Imali su još troje djece nakon Khvista.
Najstariji se školovao, postao liječnik i oženio se.
Njegov glavni plan bio je operirati barem jedno očevo oko, kako bi mu vratio vid.
Tedo vjerujei čeka, jer zna da Bogu ništa nije nemoguće.
