Danas slavimo blaženu Ozanu Kotorsku, dominikansku isposnicu iz Boke Kotorske, „zaljeva hrvatskih svetaca“. Rodila se 25. studenoga 1493. kao Katarina Kosić u crnogorskom selu Relezi kod Podgorice, u siromašnoj pravoslavnoj obitelji stočara koji su imali tek malo stado ovaca. U djetinjstvu je mnogo molila i kao pastirica doživjela vizije Djeteta Isusa, a potom i Raspetoga.
Majka joj je ispunila vruću želju i 1507, nakon očeve smrti, dozvolila joj da ode u Kotor. Tamo je primljena u kuću plemenitog građanina Aleksandra Buća, a njegova dobra i pobožna žena postala je Katarini druga majka. Djevojka se obratila na katoličku vjeru i primila svete sakramente. Uz žarku vjeru i izvanrednu pobožnost osjećala je veliku ljubav prema siromasima.
Imala je osjetljivo srce za patnje nevoljnika
Imala je osjetljivo srce za patnje nevoljnika i pomagala im na sve moguće načine. Jednog petka čula je potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mučili. Te su riječi duboko ganule njezinu dušu pa je odlučila da će za ljubav Kristu postati isposnica („zazidana djevica“). Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buća, koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao “zazidana djevica”.
U međuvremenu je postala dominikanska trećorednica i dobila ime Ozana, u počast blaženoj Ozani, dominikanki iz Mantove. Provela je 7 godina u ćeliji uz kapelu svetog Bartola, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu svetog Pavla. Tamo je kasnije nastao i dominikanski samostan, u kojem su pobožne bokeljske djevojke pod Ozaninim vodstvom provodile pokornički život.
Najstariji životopisci spominju brojna čudesa koja su se dogodila po njezinim molitvama, među kojima i obranu Kotora od turske flote pod zapovjedništvom admirala Hajrudina Barbarose u kolovozu 1539.
Preminula je 27. travnja 1565. Smatrajući je sveticom, vjernici su joj nakon smrti iskazivali štovanje, pa su je gradske vlasti 1665. uvrstile među nebeske zaštitnike Kotora, a 1685. uputile su molbu Svetoj Stolici da ju se proglasi blaženom te je u tu svrhu bio pokrenut kanonski postupak.
Na poticaj o. Anđela Marije Miškova postupak je ponovno proveden u Kotoru od 1905. do 1907. Sveta kongregacija za obrede je 20. prosinca 1927. potvrdila njezino štovanje od pamtivijeka, što je papa Pio XI. sljedećega dana odobrio.
Time je Ozana beatificirana te je postala prva hrvatska blaženica. Kako je štuju i pravoslavci, koji također rado dolaze moliti na njezin grob, Ozanino je štovanje poprimilo ekumenski značaj.
Njezino je tijelo neraspadnuto a danas se čuva u zbornoj crkvi sv. Marije u Kotora. Od njezina pogreba do danas doživjelo je ukupno šesnaest prijenosa, ne računajući nekoliko presvlačenja tijela koje je potom bilo vraćeno u isti sarkofag i na isto mjesto.
Neki od tih prijenosa podrazumijevali su premještanje tijela na drugo mjesto u istoj crkvi, u drugu crkvu, ili čak u drugi grad i državu. Pojedini prijenosi poznati su tek posredno, o nekima su se sačuvali oskudni podaci, dok za pojedine prijenose i rekognicije posmrtnih ostataka postoje službeni zapisnici te pisana sjećanja sudionika i očevidaca, pišu dominikaknke.org
Na čudesan način prenesena slika Gospe: Odjeknuli su povici, ‘Čudo, čudo’
Molitva bl. Ozani za posebnu milost
S velikim se pouzdanjem utječem tebi, blažena Ozano, koja si još za života spremno pritekla u pomoć svima koji su se k tebi utjecali. Izmoli mi nebesku pomoć u ovoj mojoj potrebi (…) da mogu zajedno s tobom zahvaljivati Bogu i slaviti ga u sve dane svojega života. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
