Postoje mnogi čudesni plodovi i priče koje je stoljećima proizveo škapular Djevice od karmela, sakramental koji je Crkva široko proširila i koji mnogi katolici nastavljaju koristiti i danas otkako ga je Marija dala svetom Šimunu Stocku u 13. stoljeću.
Jednu od takvih priča ispričao je skromni talijanski pastir, kojeg je dok je čuvao svoje stado u planinama iznenadila jaka oluja i udarila munja. Drugi su ga pastiri našli potpuno izgorenog i golog, jer je izgorilo sve osim škapulara koji je nosio. Na čudesan način uspio je preživjeti i voditi normalan život koji je uvijek pripisivao brižljivoj zaštiti Djevice kroz taj škapular koji je ostao netaknut.
Priču o ovom talijanskom ovčaru priča Kevin Di Camillo, praunuk protagonista ovog iznimnog događaja, a danas profesor engleske književnosti na Sveučilištu Niagara. U članku za ncregisrter podsjeća da je ovaj pradjed po majci bio pastir u talijanskoj regiji Abruzzo i bio je siromašan, kao i svi oni koji su radili ovaj posao.
U ovom su kraju ovce vodili na ispašu u skupinama od po tri ili četiri pastira. Ali na jednom mjestu nije moglo biti previše ovaca jer bi pojele svu travu. Tako su se pastiri raširili, uvijek u pokretu, uvijek držeći ovce u laganom pokretu kako bi izbjegli “miniranje trave”.
Razišavši se, pastiri su komunicirali zvižducima. Svaki od njih imao je svoju prepoznatljivu zviždaljku po kojoj su ga drugi prepoznavali. Ovako su se uvjerili da su svi dobro. Okupili su se samo kako bi jeli i na kraju otišli kući.
Njegov praunuk ispričao je obiteljsku priču:
“Jednog dana dok su pastiri čuvali svoja stada, izbila je jaka oluja: jake kiše, munje i gromovi potresali su doline . To je naravno preplašilo ovce, jer životinje imaju šesto čulo za te prirodne pojave. Razbježale su se u potrazi za zaklonom, što je mom pradjedu otežalo posao upravo na onom mjestu gdje mu je trebao mir i ‘zaklon na mjestu’ dok oluja ne prođe.”
Nakon što je oluja prošla, po običaju, pastiri su zviždali jedni drugima kako bi provjerili jesu li svi dobro.
Svi su zviždali osim jednoga: njegovog pradjeda.
U tom su trenutku njegovi drugovi započeli potragu i zviždali čekajući da on odgovori. Ali odgovor nije stigao.
“Kada je moj pradjed konačno pronađen kako leži na zemlji, bilo je nekoliko očitih činjenica: Prvo, udario ga je grom, jer mu je cijelo tijelo bilo pougljeno. Drugo, čavli u potplatima njegovih čizama bili su izbačeni snagom struje koja je prošla kroz njega. Treće, njegovo spaljeno tijelo bilo je potpuno golo, odječa je izgorila. U potpunosti, sve, osim njegovog karmelskog škapulara”, kaže Kevin Di Camillo.
Unatoč užasnom izgledu koji je pokazao, bio je živ. Tako njegov praunuk pripovijeda da su ga “drugi pastiri odveli u grad gdje su mu moja prabaka i žene drugih pastira stavile oblog od bjelanjaka da mu pomognu s opeklinama po cijelom tijelu.”
“Praddjed je bio živ, što je već bilo neko čudo. Ali ponekad su i čuda popraćena znakovima. A činjenica da je njegov Škapular ostao čitav i nespaljen bio je znak čuda” , uvjeren je Di Camillo.
“Ovo nije ništa više od priče”, neki bi mogli protestirati. Međutim, njegov praunuk objašnjava da se “potpuno oporavio (ili barem onoliko koliko je bilo moguće s obzirom na to da nije bilo pravog medicinskog tretmana), a posvjedočio je i sam nakon toga da ga je doista udario grom i pripisao svoje spasenje milosrdnom Gospodinu po Marijinu zagovoru”.
Osvrćući se na priču svoga pradjeda, Di Camillo vjeruje da ćemo se „tako svi naći pred milosrdnim sucem na našem sudnjem danu, koji svakoga od nas svakoga trenutka može pogoditi poput groma: goli, ali uz pomoć Marije. (u ovom slučaju korištenjem karmelskog škapulara)” .
