Dana 6. kolovoza 953. godine, 200 redovnika koji su živjeli u samostanu San Pedro de Cardeña u Burgosu, u Španjolskoj, ubijeno je mučeničkom smrću od strane muslimanskih trupa. Od tada pa sve do kraja 15. stoljeća pod na mjestu njihova mučeništva jednom godišnje pocrveni od krvi.
Čudesni događaj se ponavljao sve do nekoliko godina prije ponovnog osvajanja 1492. s konačnom predajom muslimana i konsolidacijom španjolskog teritorija pod kraljem Ferdinandom i kraljicom Isabellom, poznatim kao katolički monarsi.
Samostan san Pedro de Cardeña stoljećima je bio važno kršćansko središte i tu su se, između ostalih, štovale relikvije svetog Petra, svetog Pavla i svetog Ivana Evanđelista.
Kao i cijelo područje Burgosa, desetljećima je okolica samostana bila sporna granična područja, gdje su se odvijale borbe između kršćanskog i muslimanskog kraljevstva.
Prvi umajadski kalif Córdobe, Abderramán III., iskoristio je nesuglasice između Ordoña III., kralja Leóna, i Fernána Gonzáleza, grofa Castile, i pokrenuo upad koji je doveo do mučeništva 200 benediktinskih redovnika San Pedra.
Pljačkanje samostana i ubijanje redovnika iz mržnje prema vjeri zabilježeno je u Općoj kronici Alfonza X. Mudrog, prvoj u povijesti Španjolske velikog formata napisanoj izravno na kastiljskom španjolskom krajem 13. stoljeća.
García Fernández, sin Fernána Gonzáleza, obnovio je samostan nakon što je bio opljačkan. U klaustru gdje su redovnicima odrubljivane glave, od tada poznatom kao klaustar mučenika, svake je godine jednom godišnje tekla krv mučenika sve do vladavine Henrika IV., koji je umro krajem 15. stoljeća.
Njegova sestra, kraljica Izabela od Kastilje, bila je jedna od najpoznatijih hodočasnika koji su došli u San Pedro de Cardeña odati počast sjećanju na mučenike, kao i monarsi Felipe II, Felipe III i Carlos II.
Popularna pobožnost mučenicima bila je tolika da je 1603. papa Klement VIII odobrio pobožnosti papinskim podneskom iz 1603. godine.
