Profesor Raffaele Basso jednom je rekao: “Godine 1975. bio sam glavni liječnik kirurškog odjela bolnice Catanzaro i mogao sam pregledati Natuzzine stigme. U prisutnosti moje supruge i mene, Natuzza je stavila rupčić koji je pripadao mojoj ženi na svoje zapešće, zavezavši ga u čvor.
Nekoliko minuta kasnije odvojila ga je od rane i pružila nam rupčić.
Na rupčiću je oblikovan motiv hostije s natpisom IHS unutra, lik Gospe s krunicom, natpis “molitva”, prikaz krune od trnja i srce probodeno križem.
Tijekom razdoblja u kojem ga je držala na zapešću, Natuzza je bila u prisutnosti moje supruge i mene, stoga jamčim za autentičnost fenomena.
Ako vam ovo što čitate zvuči nevjerojatno čitajte dalje jer slučaj djevojke pod imenom Natuzze Evolo, kasnije, majke, supruge ali i stigmate i mističarke duboko je impresionirao i crkvu i znanstvenike.
Na svetoj misi na njenom sprovodu 5. studenog 2009. godine nazočilo je 50 tisuća vjernika, pet biskupa i nekoliko stotina svećenika. Okupljeni su spontano uzvikivali: “Santa subito!” Tijekom propovijedi biskup Luigi Renzo najavio je početak procesa beatifikacije pokojnice te istaknuo da je prisutnost tako velikog izaslanstva biskupa i svećenika znak prihvaćanja Crkve svetosti života i izvanrednih karizmi Natuzze Evolo, jedne od najvećih mističarki našeg vremena.
Gospodin Isus pozvao je ovu jednostavnu nepismenu ženu iz Kalabrije na posebno poslanje, a to je da s Kristom, darom stigma, trpnje u otajstvu Njegove muke i smrti za spas svih ljudi sve podsjeti na život poslije smrt: raj, čistilište i pakao kroz izravan kontakt s pokojnima.
Djetinjstvo
Natuzza Evolo rođena je 1924. godine u gradu Paravati u Kalabriji. Nakon njenog rođenja otac obitelji je nestao, a majka je rodila još pet sinova kojima se nije znao otac zbog čega je cijela obitelj Evolo bila uznemiravana, a susjedi i poznanici djecu su nazivali – gadovima.
Natuzza je tako odrasla u iznimno teškim uvjetima i u velikom siromaštvu i nedostatku milosrđa. Bili su gladni i nisu imali ništa novca zbog čega Natuzza nije išla u školu i bila je nepismena cijeli život. Unatoč razornom siromaštu, ona je bila veselo dijete, ali u isto vrijeme obilježena patnjom zbog moralnog gubitka njezine majke. Natuzza je žarko molila Blaženu Majku za njezino obraćenje. U dobi od šest godina djevojčica je dobila jedinstveni dar da vidi Gospodina Isusa, Gospu, anđele i svece. Kad joj se Gospa prvi put ukazala, Natuzza nije znala tko je Ona. Sve je tajila, kako ju je savjetovao mjesni župnik. Godine 1934. Maria Angela, Natuzzina majka, osuđena je na zatvor zbog krađe pileta kojeg je ubila i potom skuhala za svoju gladnu djecu. Dok je žena bila u zatvoru, iznajmljivač stana bez imalo milosti bacio je njezinu braću na pločnik jer mu nije plaćena stanarina. Natuzza i njezina braća završili su na ulici; djeca su morala prenoćiti ispod stepenica. Bili su to vrlo bolni dani za Natuzzu koja je s velikim povjerenjem molila Majku Božju za pomoć. Jednom je, dok se molila, čula glas: “Hrabro, sad ću naći mjesto za tebe i pobrinuti se.” Doista, nekoliko dana kasnije, jedan od novoizgrađenih općinskih stanova bio je namješten za djecu bez roditelja. Natuzzi je, s druge strane, ponuđen posao služavke u kući odvjetnika po imenu Colloca. Od tada je svaki mjesec Natuzza mogla uzdržavati svoju obitelj sa skromnom plaćom.
Susreti s mrtvima
U tom razdoblju Natuzza često razgovara s Isusom i Gospom i nosi nevidljive stigme u tijelu koje joj svakog petka i tijekom korizme uzrokuju velike patnje. U kasno ljeto 1939. Natuzza prima od Boga dar susreta s pokojnikom. U početku joj je bilo teško razlikovati ih od ljudi koji žive na zemlji, tek kasnije se navikla na njihovu prisutnost i prestala ih se bojati. Tretirala ih je kao bliske i prijatelje. Bog je dopustio da ti mrtvi ljudi kroz Natuzzu prenesu svojim rođacima da postoji život nakon smrti, da postoji raj, čistilište i pakao. Pozivali su na obraćenje i život u skladu s naukom Katoličke Crkve, na svakodnevnu, ustrajnu molitvu i redovito pristupanje sakramentima pokore i euharistije. Prvi primatelji ovih poruka bili su par Silvio i Alba Colloc, za koje je Natuzza radila. U početku su oba supružnika sumnjala i nisu vjerovala djevojci, jer su se na njoj svaki dan pojavljivali tajanstveni fenomeni. Na kraju su o svemu odlučili obavijestiti crkvene vlasti koje su odlučile da se 15-godišnja Natuzza mora egzorcirati. Za nju je to bilo bolno poniženje, ali prihvatila ga je poslušno i ponizno. Za vrijeme egzorcizma rekla je svećenicima: “Moliš da me Bog izbavi od demona, ali oni nisu ovdje, ovdje ima mnogo anđela.”
Egzorcizmi su nedvojbeno pokazali da Natuzza nije bila pod utjecajem nečistih duhova. Kad se nakon ovog ponižavajućeg iskustva djevojka navečer vratila kući, na putu je srela redovnika u dominikanskom habitu koji ju je blagoslovio rekavši da je sv. Toma Akvinski. Također joj je rekao da će se od sada svaki dan i noć sastajati s dušama u Čistilištu. Sv. Toma Akvinski je uvjeravao Natuzzu da susreti s mrtvima dolaze iz volje samog Boga.
Prve stigme i bilokacije, krv
Godine 1938. dogodila se čudna pojava: s onih mjesta na Natuzzinom tijelu gdje je Isus imao rane, krv je počela svakodnevno teći. Djevojčici su liječnički pregledi pokazali da je zdrava i da nema rana, ali krv joj je tekla kroz kožu. Na zavojima i rupčićima kojima se brisala Natuzzina krv nalazile su se slike Isusa, Marije, svetaca i natpisi s molitvama na latinskom, francuskom, engleskom, njemačkom, grčkom i aramejskom – odnosno na jezicima koje djevojka uopće nije razumjela. Ove čudne pojave prvi su znanstveno dokumentirali liječnici 1939. Dr. Domenico Naccari, nakon što je stavio i skinuo Natuzzin zavoj, svjedočio je ispisivanju molitve Malom Isusu na njoj. Kad je na djevojčinu ranu stavio još jednu oblogu, nastavio se tekst iste molitve. Liječnici su bili začuđeni, tim više što su sami stavljali obloge i pazili da im nitko ništa ne napiše. Zavoji s natpisima i sakralnim simbolima sačuvani su do danas. Natuzza je pod svaku cijenu željela sakriti činjenicu svojih tajanstvenih krvarenja od drugih ljudi. Međutim, pokazalo se da je to nemoguće: krvarenja i natpisi pojavili su se bez obzira na njezinu volju. Godine 1939. govorilo se o Natuzzinoj bilokaciji. Djevojka je bilokacijom obilazila razne ljude kojima je bila potrebna duhovna pomoć; često se pojavljivala u društvu anđela ili mrtvih. Vijest o svim tim izvanrednim karizmama Natuzze Evolo brzo se proširila među ljudima. Počeli su je posjećivati ne samo laici, nego i redovnici, svećenici i biskupi. Biskupska kurija diskretno je promatrala Natuzzu. U tu svrhu župnik katedrale u Milanu vlč. F. Pititto, koji je intervjuirao djevojku, opisao je razne izvanredne događaje u njezinu životu, prilažući medicinsku dokumentaciju. Liječnički pregledi provedeni pod nadzorom dr. Giuseppea Naccarija isključili su mogućnost da su Natuzzina krvarenja bila histerična, a psihijatri su također zaključili da je djevojčica imala zdravu psihu te da sve ukazuje na vjerodostojnost njezinih nadnaravnih vizija, zanosa i razgovora s mrtvima. Crkvene su vlasti bile sklone vjerovati da je ono što se događa s Natuzzom rezultat Božjeg djelovanja, a ne uplitanja nečistih duhova. 29. lipnja 1940. biskup Albera podijelio je sakrament potvrde u Paravatima. Dok je namazao Natuzzino čelo krizmanim uljem, djevojka je odjednom osjetila prodoran bol u leđima. Nakon nekog vremena pokazalo se da postoji velika rana koja krvari u obliku križa, koja se pred svima prisutnima odrazila na bijeloj košulji djevojke. Tako je Gospodin Isus postupno uveo Natuzzu u otajstvo sudjelovanja u njegovoj muci za spas svih ljudi.
Nakon mističnog iskustva poslana u ludnicu
Godine 1967. ovo je ono što je Isus rekao Natuzzi: „Pitao sam te 1938.: ‘Mogu li se samo jednim prstom osloniti na tebe?’ Odgovorili ste: “Da.” Drugi put, 1944., pitao sam: “Mogu li se jednom rukom osloniti na tebe?” Odgovorili ste: “Da.” Godine 1966. pitao sam: „Mogu li se rukama osloniti na tebe?“ A onda si radosno odgovorila: „Da, voli me i vodi me svojim križevima“.
Nekoliko dana nakon krizme, Gospa se ukazala Natuzzi, rekavši joj da će 26. srpnja 1940. doživjeti prividnu smrt. Natuzza nije znala što znači “prividna smrt” i shvatila je da će umrijeti 26. srpnja. Ova vijest munjevito se proširila Italijom i izazvala veliko zanimanje novinara. Na dan najavljene smrti Natuzze, ispred kuće Colloc okupilo se mnoštvo ljudi; došli su između ostalih novinari najvećih novina, kao i liječnici spremni pružiti liječničku pomoć. Do večeri 26. srpnja Natuzza se osjećala utrnulo, potpuno izgubila kontakt s vanjskim svijetom, a tijelo joj se ukočilo. Bila je to letargija koja je trajala sedam sati. Liječnici su djevojčici davali razne injekcije kako bi je probudili, ali ništa nije uspjelo. Nakon sedam sati, Natuzza se iznenada vratila u normalu kao da se ništa nije dogodilo. Tijekom ovih sedam sati svoje prividne smrti, Natuzza je u viziji, između ostalog, vidjela crkvu i prateće građevine koje će se u budućnosti graditi u Paravatima.
Nakon ovog događaja biskup je iz straha od obmane preporučio da se Natuzza odmah liječi u psihijatrijskoj bolnici u Reggio di Calabria što je učinjeno po hitnom postupku. Ovako se djevojka prisjetila svog boravka u bolnici u ljeto 2009. godine: “Poslali su me u ludnicu, rekli mi da sam ludi histeričar i da trebam liječenje. Tamo sam išla uzdignute glave, smatrala sam da je to Božja volja, jer sam i tamo mogla pomoći svima kojima je to bilo potrebno služeći im na tom mjestu”. Za vrijeme boravka u bolnici Natuzzina jedina utjeha bila su Gospina ukazanja koja su umirivala njezinu bol. Marija joj je rekla da je dijete Božje i zamolila je da prestane plakati jer je odlučila poslušati Boga, prihvaćajući biskupovu odluku. Tijekom svog dvomjesečnog boravka u psihijatrijskoj bolnici, Natuzza je razgovarala s bolesnicima, molila se s njima i za njih, tješila ih govoreći im o Bogu i Njegovom beskrajnom milosrđu. Rekla je: “Isus se mora vidjeti u svakom bolesniku i mora se voljeti kao da je sam Isus.” U bolnici je Natuzza danonoćno imala česte posjete dušama u Čistilištu, doživljavala je i mistične zanose. Liječnici su bili zadivljeni krvarenjima koja su se pojavila u njoj, ravno iz zdrave kože. Ravnatelj bolnice podvrgao je Natuzzu Rorschachovom testu, koji se koristi za dijagnosticiranje mentalnih abnormalnosti. Rezultati testa nisu ostavljali sumnju da Natuzza nije imala znakove mentalne bolesti. Utvrđeno je da je samosugestija isključena, a pojave koje su uočene kod djevojčice ne mogu se objasniti.
Ravnatelj bolnice, prof. Puca je bio uvjeren da je najbolji lijek za Natuzzu udati se, rađati i odgajati djecu.
Počeci braka
Djevojka je puštena iz bolnice bez dijagnoze i s preporukom hitne udaje. Natuzza je bila jedna od najljepših djevojaka u Paravatiju, a lokalna omladina počela se zanimati za nju, posebno Pasquale Nicolace. Svi, uključujući i župnika, pozivali su Natuzzu da se uda za njega. Djevojka sigurno ne bi pristala na to da nije dobila izravne upute od Isusa i Marije da primi sakrament ženidbe i nauči biti supruga i majka puna ljubavi. Zaruke Natuzze i Pasqualea održane su u nazočnosti župnika. Kako je Drugi svjetski rat bio u tijeku, Pasquale je pozvan u vojsku i poslan na frontu. Crkvene vlasti odlučile su ubrzati vjenčanje, koje je sklopljeno u katedrali u Milanu 14. kolovoza 1943. – per procura, tj. u odsutnosti mladoženje. Kad se Pasquale vratio 14. siječnja 1944., on i Natuzza dobili su bračni blagoslov od župnika i zajedno su živjeli u vrlo siromašnom stanu u centru Paravatija. Pasquale je bio stolar. Suprotno predviđanjima liječnika, mistična stanja nisu prestajala nakon mladenkine udaje; Tajanstvena krvarenja i stigme nastavile su se pojavljivati na Natuzzi, još uvijek je imala ukazanja Isusa i Marije i susrete s dušama u Čistilištu. Ljudi su stalno dolazili u njezin stan tražeći molitve. Ovako se Natuzza 1989. prisjeća tog razdoblja: „Isus mi uvijek dolazi u pomoć. Uvijek mogu uskladiti ono što moram učiniti za svoju obitelj s onim što bih trebala učiniti za ljude. Svaki dan rano ustajem i kasno legnem, uvijek radim sve kućanske poslove. Nikada nisam ostavila djecu a da ih ne nahranim ili da im ne ispeglam košulje.” “Kad sam se udala, živjela sam u siromašnoj i ružnoj kući. Susjedi su mi govorili: “Natuzza, trebaš li namještaj?” A ja bila sam zadovoljna i zahvalila Gospodinu i rekla mu: imam najmanje tri plahte, a ima i onih koji nemaju ni krevet za spavanje. Čovjek uvijek mora biti zadovoljan, jer sve je dar i milost.”
Nakon tri dana braka, 17. siječnja 1944., Natuzzu proganjaju sumnje je li njezin potpuno proživljeni brak zapravo bio u skladu s Isusovom voljom. U jednom trenutku cijela je soba bila ispunjena plavim svjetlom i ukazala se Gospa. Natuzza se plačući ispričala što ju je primila u tako ružan stan. Tada joj je Marija rekla da se ne brine, jer će se sagraditi nova kuća, koja će se zvati Bezgrešno Srce Marijino, Utočište duša. Na taj način Gospa je mladoj udanoj ženi navijestila da će se u Paravatima izgraditi nova crkva i marijanski kultni centar – isti onaj koji joj je do najsitnijeg detalja pokazala u viziji tijekom njezine “prividne smrti” 26. srpnja 1940. godine. Ovo svetište treba biti utočište za sve grešnike, uključujući i duše u čistilištu,jer ljudske duše nikad ne umiru.
Gospa je zamolila Natuzzu da zasad nikome ne govori o tom planu, sve dok joj to ne bude izričito naloženo. To se dogodilo 40 godina kasnije. Potom je nakon Natuzzinog razgovora sa župnikom, Udrugom Bezgrešnog Srca Marijina, osnovano Utočište za duše koje je potom pretvoreno u zakladu.
Dana 17. siječnja 1944. Isus se također ukazao Natuzzi s apostolom Ivanom, koji nije rekao ništa osim što se smiješio. Natuzza se u suzama žalila Isusu da se od trenutka vjenčanja ne osjeća vrijednom Njegove ljubavi. “Volim te uvijek”, odgovorio je Isus, “a još više kada revno ispunjavaš svoje obveze kao supruga i majka”.
Na kraju je Gospodin Isus dodao: „Dajem ti svježe, mirisno cvijeće i jao tebi ako ga ne čuvaš“. Tek nakon tri dana Gospa je objasnila Natuzzi da su cvijeće o kojem je Isus govorio ljudi koji će joj doći, a njezina je zadaća bila dovesti ih do obraćenja. Za vrijeme ukazanja 17. siječnja 1944. u krugu od 100 metara od ovog mjesta čulo se tako lijepo pjevanje zbora da su ga svi stanovnici i prolaznici slušali s oduševljenjem i velikom koncentracijom. Za mještane je to bio jasan znak da je Natuzza izabrana od Boga da ispuni važnu misiju. Od tada, svaki put kada je Natuzza doživjela mistična stanja, ljudi okupljeni u njenom stanu čuli su ovo prekrasno pjevanje iz grudi mističarke koja je bila u stanju ekstaze.
Služba
Mnoštvo ljudi počelo je dolaziti u njihov stan, tražeći od Natuzze savjet, molitvu, informacije o pokojnima, mrtvim ili nestalim vojnicima. Natuzza je primala posjetitelje i odgovarala na njihova pitanja, pokazujući nadnaravno znanje o svim pitanjima. Iskreno je rekla da ne radi ništa nego naglas ponavlja ono što su joj govorili njezini anđeli tih ljudi. Natuzza je vidjela mrtve koji su pratili one koji su joj dolazili tražeći pomoć. Isprva nije pravila razliku između živih i mrtvih ljudi, pa je stoga svakoga pitala jesu li mrtvi ili nisu.
Bog je Natuzzi dao dar da vidi anđele u prekrasnom, sjajnom, ljudskom tijelu. Anđeli su, govorila je isključivo duhovna bića čija je zadaća pratiti svaku ljudsku osobu, pomoći joj u prevladavanju iskušenja, voditi je kroz teška iskustva tijekom zemaljskog života i jačati tijekom čistilišnih patnji. Nakon smrti, anđeo ostavlja samo one ljude koji su se svojim grijesima osudili na vječnost pakla. Tijekom jednog od susreta sa svojim anđelom čuvarom, Natuzza je izrazila žaljenje što nije u mogućnosti materijalno uzdržavati siromašne, jer i sama živi u velikom siromaštvu. Kao odgovor, čula je riječi: „Bolje je biti siromašan u zemaljskim dobrima nego biti siromašan dušom i vjerom. Donijet ćete najbolju pomoć ljudima kada se molite za njih. Molitva za druge je najveći izraz ljubavi.” Anđeo čuvar nam je putem Natuzze dao vrlo važnu poruku: “Nema ništa ljepše na zemlji nego voljeti Boga svim svojim srcem. U trenutku smrti najveća grižnje savjesti će doći od činjenice da nismo postali sveci. Iz minute u minutu, činite sve za ljubav i postanite sveci.”
Svi koji su susreli Natuzzu – uključujući i one koji su došli iz čiste znatiželje – osjetili su snažan poziv da žive snažnu, beskompromisnu vjeru koja se izražava u ustrajnoj svakodnevnoj molitvi. Uz svaku osobu koja joj je došla, Natuzza je vidjela anđela u obliku prekrasnog djeteta. Uvijek je bio s desne strane laika i s lijeve strane svećenika. Tako je Natuzza odmah prepoznala svećenike koji su se htjeli sakriti i posjetili je bez svećeničke odjeće.
Miris neba
Natuzzino tijelo zračilo je prekrasnim cvjetnim mirisom, kao što je bio slučaj i sa sv. o Pijom. Ovaj miris također je izvirao iz krunica, križeva i svetih slika koje je dotakla. Tisuće ljudi iskusilo je ovaj miris i na vrlo udaljenim mjestima; to je za njih bio znak Natuzzine duhovne prisutnosti. Ovaj divni miris bio je poseban znak koji joj je dao Bog i svjedočanstvo njezine svetosti. U jednom od svojih ukazanja Gospa je rekla Natuzzi: “Spasitelj vam je povjerio vrlo važan, bolan i težak zadatak, nemojte se obeshrabriti. On sam te podržava i prati… Svojim patnjama spasit ćeš mnoge duše.”
Natuzza je na svom tijelu nosila stigme – rane nanesene Isusu tijekom Njegove muke. Cijeli njezin život bio je obilježen velikom patnjom. Zahvaljujući njezinim molitvama stotine tisuća ljudi doživjelo je posebne blagodati, duhovni preporod, obraćenje i ozdravljenje od raznih neizlječivih bolesti. O velikoj Natuzzinoj poniznosti svjedoče njezini postupci i riječi. Evo što je Natuzza rekla o sebi: “Ja sam ništa, ja sam crv zemlje. Ne znam što da kažem, nisam ni vidovita niti čuda činim. Ja se samo molim i Isus čini čuda. Gospodin Isus i Majka Božja daju mi snagu da ljudima prenesem puno radosti i vedrine – svima bez iznimke.
