Monsinjor Giovanni D’Ercole, talijanski biskup u miru svjedoči o rečenici koja mu je promijenila život, a može i nama pomoći da shvatimo što se događa prilikom svake Euharistije gdje možemo pronaći Isusa Uskrslog na Zemlji.
Ovo je njegova priča:
“Misliti da je za susret s uskrslim Isusom dovoljno biti svećenik ili biskup to poriče po mom iskustvu. Kasno sam susreo Isusa živog: dobro preciziram da se radi o Isusu živom, uskrslom. Isusa iz Nazareta, jedinorođenog sina Božjega, pravog Boga i pravog Čovjeka, koji je umro na križu i uskrsnuo treći dan prema Svetome pismu, uvijek sam ga naviještao, govorio sam o njemu u mnogim prilikama i uvijek sam mislio sam da vjerujem u njega i da mi je ovo bilo dovoljno.
Osjećao sam Isusa kao Boga kojeg treba prihvatiti s voljom; Bog s kojim se uspoređujem u molitvi i životnim izborima; Bog ljubavi kojeg možete dosegnuti u meditaciji, u molitvi i kada činite dobro drugima.
Iskreno sam pokušavao shvatiti kako susresti Živog Boga.
Malo smjela tvrdnja!? Kontakt između nas svećenika i biskupa nije mi pomogao jer mi se čini da je pričanje o osobnom iskustvu s Isusom nešto preintimno. I onda, nije li činjenica da vjerujemo u Njega zadana stvar? Često kad se spomene ova tema, odgovor je: “ajmo, idemo na konkretne probleme, pomislimo na ljude koji pate: mi već znamo za Isusa i On zna sve o nama”.
Višak samopouzdanja ili poteškoća u sagledavanju istine?
Nastavljao sam godinama, desetljećima: pokušavao sam čitati iskustva svetaca, uvide teologa i mistika, znanstvena istraživanja o evanđeljima, posebno o muci, smrti i uskrsnuću. Dobro, osjećao sam da je Isus tu, ali nije živio u meni kako nam sveci govore. Jednog dana nešto me oslobodilo neke vrste duhovne tjeskobe.
Slavio sam svečanu uskrsnu misu; Kao što se često događa, učinio sam sve što je moguće kako bih objasnio ljudima da je Isus doista uskrsnuo pozivajući se na egzegetske podatke, mistične ideje s nekim duhovnim i moralnim poticajem. Ljudi su, kako se to često događalo, dolazili na kraju čestitati mi na propovijedi, na dobro održanoj liturgiji, i ja sam bio zadovoljan.
Što više može učiniti biskup? Ali osjećao sam da to nije sve: naprotiv, sve je nedostajalo. Navečer toga dana, vraćajući se iz župe u kojoj sam u propovijedi komentirao susret Uskrsloga s dvojicom učenika iz Emausa, razmišljao sam u sebi o ovim riječima: …Tada su im se otvorile oči i prepoznali su ga. Ali im je nestao s vidika. I rekoše jedan drugome: ” Nisu li naša srca gorjela u nama dok je on putem razgovarao s nama, kada nam je tumačio Pisma?” » (Lk 24, 31-32). Srca su nam gorjela u grudima!
Dakle, taj žar je iskustvo uskrsloga Isusa, odnosno živoga Isusa kojega već dugo tražim. Navečer sam se, iako umoran, kao i obično našao u biskupskoj kapeli. Dugo sam vremena proveo tamo, ali osjećao sam sve kao trenutak.
Mutno se sjećam svega što sam doživio. Ali čuo sam rečenica koja u meni ostaje utisnuta kao čavao koji probija moj život: “Kad slaviš misu ti nisi protagonist, to sam ja, Isus živi koji živi u tebi”.
Isuse živi koji živiš u meni! Bio je to prvi put da sam shvatio značenje Isusa živog i ne mogu to objasniti ljudskim riječima. Od tada znam da Isus živi u meni unatoč mom siromaštvu, pa i grijesima koje mu prinosim kao jedino što je moje.
Njemu u svetoj misi prepuštam ulogu jedinog protagonista koja mu po pravu pripada i gotovo želim nestati da se samo on vidi i čuje: na kraju krajeva, on slavi u meni i ja se moram uživjeti u njega, i stopiti se s njim.
Od tada sam jasnijim očima promišljao sliku svetog Ivana Pavla II. kako slavi i klanja se Euharistiji. Čini mi se da bolje razumijem mističnost toga svetog Pape i da mi je u srcu ostala fascinacija njegove šutnje koju ponovno proživljavam u trenucima klanjanja.
Od tada, iako svjestan svoje nedostojnosti, ne mogu živjeti bez slavlja mise i ne mogu se ograničiti na ovo: postala je potreba srca klanjati se stvarnoj euharistijskoj prisutnosti. Kao rezultat toga, ponovno otkrivam važnost vjernog slijeđenja liturgijskih normi i rubrika, napuštajući želju za kreativnošću zbog koje sam se prije osjećao protagonistom.
Tada sam shvatio da otkriće Isusa živog nije bilo moje osvajanje koje sam tražio na toliko načina, već da me sam Isus želio posjetiti i to je nužno dar koji treba prihvatiti s poniznošću i živjeti u tišini. Tako su se rodile duge stanke klanjanja koje osjećam kao potrebu za intimnošću koju sam želi i nastanjuje.
U misi doživljavamo njegovu muku, smrt i uskrsnuće, a to se ne može povezati s ritualom ili lijepim i svečanim slavljem: to je otajstvo koje treba obožavati i živjeti.
Često mi pada na pamet što mi e je kard. Roger Etchegaray, cijenjeni suradnik Ivana Pavla II., rekao jednog jutra, čim je završila koncelebracija nas dvojice nasamo u maloj kapelici punoj istočnjačkih ikona u njegovu stanu: “Vidite, Don Giovanni, nakon slavljenja euharistije ono bitno je gotovo, a sve ostalo danas će biti samo prilog”.
Sveti Uskrs svima vama.”
