Manuel je rođen 21. lipnja 2001. u Calatafimiju, gradu sa šest tisuća stanovnika koji se nalazi u Trapaniju na Siciliji.
Francesco i Stefania već su bili tinejdžeri kad je stigao njihov novorođeni brat Manuel i dočekali su ga s velikom ljubavlju. Manuel je primio kršćansko obrazovanje u srcu radosne i živahne obitelji, gdje se činilo da sve ide glatko do srpnja 2005.
U dobi od četiri godine Manuel se žalio na snažnu bol u desnoj nozi, kao i na groznicu i gubitak od apetita. Nekoliko dana kasnije, primljen je u dječju bolnicu u Palermu. Liječnici su mu dijagnosticirali “masivnu infiltraciju neuroblastoma stadija IV koji se proširio na ilijačnu kristu zdjelice.”
U tom trenutku počeo je njegov “Križni put” koji je trebao trajati pet godina. Malog Manuela čekalo je nekoliko operacija, trideset ciklusa kemoterapije, transplantacija, transfuzije krvi i neopisiva bol. Bio je to početak jedinstvenog, bolnog, ali vrlo radosnog putovanja za ovog mališana koji je na kraju osjetio prisutnost Isusa koji mu se obraća kao bliskom prijatelju. Prvo je bio podvrgnut operaciji uklanjanja tumora, oporavio se od njega i primio prvih nekoliko ciklusa kemoterapije. Prvo je htio ići u školu i igrati se s prijateljima, a plakao je jer nije mogao ići. Zatim, nakon nekog vremena, dogodilo se neobjašnjivo: Manuel je prihvatio njegovo liječenje, postavši spokojan i poslušan.
Istra Priska, redovnica franjevka iz bolnice, prva je primijetila ovu promjenu i komentirala: „Bio je jako malen, imao je samo četiri godine. Prije liječenja uvijek mi je dolazio govoreći: ‘Sr. Priska, odvedi me u kapelu jer želim vidjeti Isusa!’
Vrlo nježno sam ga uzela u naručje i približila njegovu glavicu tabernakulu. Bio je jako sretan jer je želio biti Isusov najdraži prijatelj. Nakon toga smo zajedno molili svetu krunicu i bila sam dirnuta dok sam ga slušala kako napamet izgovara litanije.
Krajem ljeta 2005. Manuel se vratio kući svojoj obitelji i voljenima. Nakon igranja igrica uvijek ih je zamolio da mole krunicu jer mi “Zdravomarije pomažu”. Često je tražio od onih koji su mu bili blizu da izmole Zdravomarije u trenucima boli jer “one nestaju” ili kad se bojao jer “mi daju snagu i mir”.
Kako je vrijeme prolazilo, njegov odnos s Gospom se intenzivirao i postao gotovo opipljiv.
Jednom prilikom, Manuel je bio fizički iscrpljen od bezbrojnih tretmana i zamolio je Gospu za posebnu utjehu. Bio je seoski krsni blagdan i Gospu su izvodili u procesiji. “Mama, mama!” Manuel je uzviknuo. “Gospa mi je rekla: ‘Ti si moja radost i popodne ću za tebe prirediti vatromet’.”
Njegova mama je objasnila da taj dan ne očekuju vatromet, ali Manuel je sasvim sigurno odgovorio: “Griješiš jer Gospa rekao mi je da će biti.” Nakon toga, Manuel je otišao spavati, ali ga je kasnije probudio vatromet. Rekao je svojoj mami: “Jesi li sad uvjerena? Gospa mi je rekla: ‘Ti si moja radost i ovaj vatromet je za tebe’.”
U bolnici je kapelan normalno pričestio njegovu majku. Manuel je također želio primiti Isusa. Svi su govorili da je premali, jer je imao samo šest godina. Ali zbog svoje upornosti, zrelosti u vjeri i alarmantnog fizičkog stanja, dobio je dopuštenje od biskupa Trapanija.
Dana 13. listopada 2007. godine primio je prvu pričest. Ipak, dugo očekivani dan nije dobro počeo. Kad se probudio, imao je strašne bolove u nozi da nije mogao ustati iz kreveta i bojao se da neće moći stići do kapelice. U podne je, unatoč svim izgledima, bol nestala. Ovako je Manuel to objasnio: “Gospa mi je rekla: ‘Manuel ne može primiti Isusa šepajući.’ Dakle, izliječila me. Hvala ti Djevice Marijo srca moga.” Misa za njegovu prvu pričest bila je vrlo pobožna i puna ljubavi. Kasnije je napisao: “Želim primiti Isusa u svoje srce kako bi On zauvijek postao moj najbolji prijatelj. On će biti moja snaga, moja radost, moj lijek.”
Rekao je svom svećeniku i redovničkim prijateljima: “Znate li zašto sam se tako mlad htio pričestiti? Toliko sam silno želio primiti pričest u svom srcu jer kad je nisam mogao primiti bio sam jako tužan i zbog toga sam plakao. Tog sam dana bio sretan.” Kasnije je upitao biskupa: „Biskupe, možete li, molim vas, reći svojim svećenicima da ostave barem pet minuta šutnje nakon pričesti, kako bismo mogli razgovarati i slušati Isusa u svom srcu? Pomislite na posljednju osobu koja prima pričest – ona čak nema vremena reći ‘bok’ Isusu!”
U drugom pismu mali Manuel je objasnio zašto smatra da hitno mora napisati: “Isus je prisutan u Euharistiji; On dopušta da ga se vidi i osjeti u svetoj pričesti. Ne vjerujete? Pokušajte se koncentrirati bez ometanja. Zatvorite oči, molite i govorite jer će vas Isus slušati i govoriti vašem srcu. Ne otvarajte oči odmah jer će se ova komunikacija prekinuti i više se neće vratiti! Nauči biti u tišini i dogodit će se nešto prekrasno: bomba milosti!”
Jednog dana, nakon pričesti, Manuel je ispričao kako je pitao Isusa što mu može dati za sljedeći Božić, a Isus je odgovorio: “Uvijek pokaži drugima moju radost. Budi ratnik svjetla usred tame.” .
U lipnju 2008. Manuel je otišao u Lourdes. Nakon večere, u hostelu, Manuel je molio krunicu sa sicilijanskim hodočasnicima i želio ponuditi deseticu za slijepu djecu. Nitko nije shvaćao zašto je imao tu namjeru. Po povratku su otkrili da je slijepo dijete iz druge grupe progledalo!
U kolovozu 2008. Manuel je obavio svoju krizmu. Isus mu je dao dar svoga Duha u izobilju. “Bomba milosti”, kako je Manuel nazvao euharistiju, učinila je da njegova bolest izgleda neobjašnjivo radosna.
Bilo je nekoliko svećenika bliskih Manuelu. Otac Ignacio Vazzana bio je Manuelov duhovnik od rujna 2008. nadalje, na Isusov zahtjev. Posjećivao ga je svaki dan u bolnici i kod kuće. U ožujku 2009. Manuel je tražio da češće ide na ispovijed. “S velikim emocijama sjećam se velikog osjećaja grijeha koji je imao, toliko da je briznuo u plač tijekom ispovijedi”, rekao je svećenik. .
2. srpnja 2009. Manuel je morao na vrlo bolno skeniranje i nije želio nikoga vidjeti niti se javiti na telefon. Zamolio je Blaženu Djevicu za znak kojim bi pokazao da ga voli i da mu pomaže. Nešto prije ponoći počeo je opet vatromet kojeg je jako volio. “Mama,” rekao je, “danas sam mnogo patio, ali Isus me htio nagraditi.”
Otac Ignacio priča da mu je od prvog trenutka Manuel govorio o svom posebnom prijatelju, Isusu. U kapelici bi legao na klupu ili pod da se moli. Ako je bio u bolnici, otišao je pod plahte, pokrio glavu i ostao u istom položaju deset do dvadeset minuta u apsolutnoj tišini. U najvažnijem trenutku pričesti razgovarao je s Isusom kao s najbližim prijateljem. Otac Ignacio je objasnio: “Pitao sam ga je li vidio Isusa licem u lice, a on mi je odgovorio da je osjetio Njegov glas u svom srcu.”
Jednog dana nakon pričesti Isus mu reče: “Manuele, tvoje srce nije tvoje; moje je i ja živim u tebi.” Ali Manuel nije baš razumio, pa je upitao fra Ignacia, “Što Isus znači?” Jedine riječi koje su svećeniku padale na pamet bile su riječi svetoga Pavla: „Ali živim, ne više ja, nego Krist živi u meni“ (Gal 2,20).
Manuel je rekao svojim prijateljima: “Isus mi je dao patnju jer On treba patnju ujedinjenu s Njim da spasi svijet. Isus me nazvao ‘ratnikom svjetla’ da pobijedim zlo i tamu svijeta.”
Dječačić je s potpunom jasnoćom vidio koja je njegova misija: „Mama, postoje li stvarno ljudi koji ne vole Isusa? Trebali bismo mu dovesti najveći mogući broj duša.” Ljubav, žrtva i darivanje sebe bile su neodvojive stvarnosti za Manuela. Jednog je dana iskreno je objasnio svojoj majci: “Da biste voljeli Isusa, trebate se puno moliti, marljivo raditi, učiti i prinositi mu žrtve.” Žrtve? Majka ga je tada zamolila za objašnjenje. “Na primjer,” dječak je odgovorio, “ti ne želiš jesti tjesteninu s tikvicama, ali je svejedno jedeš i nudiš je iz ljubavi prema Isusu.
Prijatelji su se okupljali oko njega kod kuće i u bolnici, privučeni radošću i mirom kojim je zračio dok mu je tijelo polako izdavalo. Mnogi svećenici koji su ga posjećivali čuli su ga kako govori: “Volim te. Molim se za tebe. Nosite Isusa djeci, onima koji trpe, bolesnima. Nosi Isusa svakome koga sretneš.” Biskup Palerma također ga je posjetio i čuo ga kako govori: „Molim se za tebe i za tvoje svećenike…ali daj mi dar: reci svojim svećenicima da podsjete vjernike da uvijek moraju primiti Isusa u stanje milosti, bez grijeha, a nakon toga uvijek barem petnaest minuta posvetiti zahvaljivanju. Isus je jako velik! On je Bog i treba ga tretirati kao Boga.”
Njegova majka i svećenik poticali su ga da uzme lijekove protiv bolova kako bi ublažio bol, ali dijete je reklo: “Želim pričekati još malo prije nego što uzmem lijek jer Isus treba moju patnju da spasi duše.”
Pred kraj Manuelova života, početkom ljeta 2010. godine, patio je od nesnošljivih glavobolja. Nakon pretrage, liječnici su pronašli dvije tumorske mase u njegovoj glavi, ali je njegova majka odlučila ne obavijestiti Manuela.
Otac Ignacio se prisjeća: “Jednog dana nakon što je primio pričest, rasplakao se i povjerio svojoj majci, a kasnije i meni, što mu je Isus rekao. Pitali smo ga što mu je jer plače, a on nam je rekao da mu je Isus dao poseban dar i da plače jer je sretan. Isus mu je dao dva trna iz svoje krune i on ih je imao u svojoj glavi. Zanijemio sam od njegovih riječi jer je to bilo ljudski neobjašnjivo. Dvije su se stvari savršeno poklopile: dvije tumorske mase i dva trna s Isusove krune — kao dar — u njegovoj glavi.
21. lipnja 2010. Manuel je proslavio svoj posljednji rođendan i rekao svojim prijateljima: “Isus mi je dopustio da vidim raj i to je prekrasno mjesto, prekrasan banket koji je pripremio Isus. Isus mi je rekao da ću umrijeti s devet godina i da sada trebam malo trpjeti za njega. Nakon toga ću se ukazati mami i svojim voljenima i zagrlit ću ih.”
Stigli su posljednji dani njegove agonije. Njegova razina hemoglobina pala je na povijesno najnižu razinu. Doktori su mu prestali davati transfuzije, jer nije bilo nade. Na čuđenje liječnika, srce ovog “ratnika” nastavilo je kucati još četiri dana. Njegova je majka odmah shvatila. “Manuele, sklopio si još jedan dogovor s Isusom, zar ne?” Dječačić je potvrdio gestom. Jasno je da je svoje posljednje kapi krvi ponudio za nekoga čije se ime nikada neće saznati.
Svojoj je majci dao precizne upute za dan svoje smrti: taj će dan odjenuti prvopričesničko odijelo i umjesto jastuka za glavu počivat će na Bibliji otvorenoj na odlomku iz Jeremije 17,14 u kojem je napisano: „Ozdravi me, Gospodine, da ozdravim; spasi me, da budem spašen, jer ti si moja hvala.” Također je rekao da ona ne bi trebala plakati i da nitko ne bi trebao plakati, nego da ih se treba prisjetiti u molitvi kako bi njegov sprovod mogao odražavati veliku gozbu koju će živjeti na nebu.
20. srpnja bio je njegov posljednji dan na zemlji. Ležao je na krevetu s krunicom čvrsto u rukama. Misa je slavljena u njegovoj sobi. Nakon što je primio pričest, šapnuo je: “Završio sam.” .
Tijekom užasne patnje jedne noći, dva mjeseca prije smrti, rekao je svojoj majci: “Ti si moj jedini pravi svjedok. Morat ćete napisati mnogo knjiga o meni kako bi svi mogli saznati moju priču.” Nije joj bilo lako održati obećanje zbog sve boli koju je pretrpjela nakon sinove smrti, no ljubav je na kraju ipak imala posljednju riječ. Majka Enza je napisala knjigu Manuel: Mali ratnik svjetla, na temelju dnevnika koji je s njim napisala tijekom duge bolesti. Kroz ovu knjigu može se mnogo naučiti od ovog malog Isusovog prijatelja. Kao što je primijetio biskup Pierino Fragnelli (biskupija Trapani), “Manuel nas je iz svog kreveta, bolnice ili kod kuće naučio lekciju povjerenja u život koji nikad ne umire.”
