U genima hrvatskog naroda već stoljećima ispisani su hodočasnički putovi. Svaki čovjek ima svoje razloge za hodočašće. Najčešće su oni povezani s dubokom željom za zahvalom Nebeskoj Majci, a onda i njenom sinu Kristu Gospodinu za sve dobro i ono manje dobro u njihovom životu. Hodočasnici nikada ne znaju kako će Bog odgovoriti na sve njihove težnje, pitanja, zahtjeve, ali veliki broj hodočasnika svjestan je da će odgovor zasigurno doći, zato to i rade i ne prestaju tisućama godina.
No, hodočastiti za ozdravljenje svoje ili bliske osobe, za odgovore na neka važna pitanja u našim životima to je svima razumljivo, međutim hodočastiti za hrvatski narod i njegovo obraćenje za to je potreban izvanredni zahvat u srcu. To se dogodilo hodočasniku iz Hrvatske, Goranu Ivančiću.
Za prestanak bogospovke i vanbračnih odnosa, kontracepcije i abortusa
“Ja sam hodočasnik koji svake godine idem pješice na hodočašće u Međugorje. Ovo je 20. jubilarni put. Išao sam s prijateljicom. Prvi put sam krenuo 2003. godine. Nakana tog hodočašća kao i svakog drugog do danas je prestanak psovke i Bogopsovke hrvatskog naroda, jer naš narod nije nikada psovao do Jugoslavije, zatim prestanak izvanbračnih odnosa, kontracepcije, abortusa što je glavni razlog naše ovakve gospodarske situacije i zbog čega smo apatični i nesretni”, rekao je za dnevno.hr Goran Ivančić obraćenik iz Velike Gorice, a koji je na svoje prvo hodočašće u Međugorje 2003. godine krenuo nakon, za njega, čudesnog ozdravljenja od raka.
Arthur iz Amerike čudesno ozdravio od raka na Križevcu: ‘Plačući smo molili i rak je samo nestao’
‘Nije samo narod problem, i ja sam’
“Kad smo se udaljili od Boga sva su zla navalila na nas”, poručio je Goran hrvatskom narodu dodajući da nakon 20 hodočašća shvaća da “nije problem samo to što moj narod ne živi vjeri, nego da ni ja nisam onakav kakav bi trebao biti”, tako da je jedna od nakana ovog hodočašća i moje vlastito obraćenje.
Ove godine na put pješke od Zagreba do Međugorja krenuli su 4. rujna a na dan razgovora s njim 14. rujna, nakon 9 dana hodanja, stigli su u Cista Provo u dalmatinskoj županiji. Planirani dolazak u Međugorje je 16. rujna u subotu.
Molitelji krunice s Trga bana Josipa Jelačića u Zagrebu/Facebook/Goran Ivančić
Goran dalje govori za dnevno, kako je takvo putovanje izrazito zahtjevno ali “da je Gospodin predivan i da rješava sve probleme od koji su samo neki: bol, hladnoća, vrućina, glad, žeđ, neispavanost, smještaj koji uvijek zapne.”
Ali dodaje, “oslanjajući se na njegovu ljubav, Bog uvijek sve riješi.”
Tome je Goran naime svjedočio čak 20 puta krečući na put iz Zagreba do Međugorja za svoj narod, oslanjajući se samo na Božju providnost. Prvi put kaže, nije znao niti put do Međugorja, a ipak je stigao.
“Gospodin vas ljubi, prolio je svoju krv za nas. Prije 2 tisuće godina zlo je pobijeđeno i imamo otvorena vrata raja. I da nam je sve najgore u životu, trebamo slaviti i radovati se Gospodinu zbog toga što je jedina stvar oko koje trebamo brinuti spas naše duše,” rekao je Goran u kratkom razgovoru svomenarodu.
Isusovo upozorenje: ‘Moje Ime svi psuju, čak i djeca, evo što ih čeka’
Goran nije oduvijek vjernik
Goran, kako je više puta svjedočio dolazi iz tradicionalne katoličke obitelji koja se udaljila od Boga. Bio je samo kršten nije imao sakramente svete pričesti, ispovijedi i svete potvrde.
Svjedoči da je kao dijete vjerovao u Boga, a onda je imao sve što je trebao, bio je odličan učenik, sportaš i Bog mu nije trebao. Kaže da je u petom razredu odlučio da Boga ipak nema jer da ga ima on bi mu se pokazao.
Nakon toga sve što je imao počelo je nestajati a u školi je bio sve gori i gori. U srednja školi nakupio čak sedam jedinica obraća se Bogu i traži ga da mu pomogne ispraviti ocjene, zauzvrat on će mu vjerovati. Svjedoči da je ocjene ispravi s neopisivom lakoćom, pa ponovno zaboravio što je obećao Bogu. Iduće godine nakupio je 10 jedinica i ponovno se obraća Bogu. Bog mu i ovaj put rješava ocjene, a on opet zaboravlja na Boga. I tako se malo po malo rodio odnos u kojem on Boga traži kad ga treba, ignorira ga kad ga ne treba.
Sakramenti i ozdravljenje
Tada mu je otac obolio od raka i unatoč njegovoj molitvi u potrebi otac je preminuo. To je opet ohladilo njegov odnos s Bogom sve dok sam s 24 godine nije dobio rak na limfi. Tu počinje svakodnevni molitveni odnos s Bogom i kroz operaciju i liječenje koje je trajalo pet godina on ozdravlja. Međutim kako je ozdravio rak se vratio. Nije mu tada bilo jasno kako se on moli, njeguje odnos s Njim, a rak se vratio još progresivniji. Tada je odlučio primiti sakramente ispovijedi, pričesti i potvrde te se temeljito ispovjedio, a Bog mu je poslao i svećenika za duhovnika koji pripada karizmatskom pokretu.
I tu se, kako kaže, događa za njega nešto čudesno, rak koji se vratio, nestaje, a ponovna operacija nije potrebna. Shvaća da ga je zahvatila Božja milost ulazi u zajednicu Marijina legija po kojoj kaže, Bog opet čini predivne stvari u njegovom životu, a on kreće na svoje prvo hodočašće pješke Mariji u Međugorje.
Putovanje koje ni danas 20 godina nakon, očito nije završilo. Na tim putovanjima događale su se mnoge čudesne stvari o kojima Goran radosno svjedoči ali dodaje da je najveća vrijednost ovakvog putovanja “Božja ljubav koja se otkriva u svoj ljudskoj bijedi i nemoći, a koja u ovakvim situacijama bude potpuno ogoljena.”
Gospa iz Međugorja hrvatskom je narodu poslala samo jednu poruku u 42 godine, ovu
