U marijanskim ukazanjima prošlog stoljeća nije neobično da Sveta Djevica vidiocima pokazuje zagrobni život. To je ono što nazivamo “mističnim putovanjem”.
U Međugorju recimo vidioci su doslovno nestali zajedno sa svojim tijelima za vrijeme trajanja putovanja. Sada donosimo izvještaj o “putovanju” afričkih vidioca, koji kažu: Kujya mu ryopa hamwe na Bikira Mariya – putovali smo dug put s Djevicom Marijom.
Ukazanja u Kibehu odobrena su od Katoličke Crkve.
“Taj svijet je drugačiji od našeg. Vidioci su rekli da su uz vodstvo i tumačenje Gospe posjetili tri mjesta. Zapanjujuće je da oni nikada ne koriste uobičajene teološke termine kao što su raj, pakao, čistilište – a ipak ih je relativno lako identificirati.
Oni ta mjesta opisuju onako kako su ih vidjeli i doživjeli, njihova dosadašnja proučavanja – kakva god da su imali – nisu utjecala na njihove opise.
Djevojčica Alphonsine je prva putovala a za to je znala unaprijed, te je rekla svojoj ravnateljici:
“Izgledat ću kao mrtva, ali ne boj se i nemoj me pokopati!” Mária ih je unaprijed pripremila za “putovanje”, koje je trajalo 6 sati.
Za to vrijeme Alphonsine je bila nepomična u stanju transa. Cijela uprava škole bila je tu s nekoliko medicinskih djelatnika dok je pojava trajala. Za to vrijeme pokušavali su je probuditi, štipali su je, provjeravali disanje i puls. Budući da nije reagirala ni na jednu pretragu, utvrđeno je da je u komi, rigidnom stanju. Nisu mogli podići njeno tijelo, kao da imaju posla s kamenim blokom od stotinu kilograma, a nisu mogli ni raširiti njene prste skupljene u molitvi.
Alphonsine je putovala čak tri puta, Anathalie i Vestine Salima jednom.
Vestine je rekla da je tijekom svog putovanja u zagrobni život vidila tri različita stanja:
.
“Djevica Marija mi je pokazala vatreni vrtlog kako bi objasnila što je vječna vatra. Tamo vječno pate jer ne mogu vidjeti Boga, jer su lišeni Boga.
Pokazala mi je i mnoštvo djece koja mole i pjevaju. Vidjeli su se pri slabom svjetlu. Unatoč patnji, djelovali su sretno. Blažena Djevica je rekla da je ovo mjesto čišćenja, mjesto pomirenja s Gospodinom, gdje plaćamo svoje dugove prije nego što dođemo Bogu.
Na kraju joj je pokazala raj: prekrasno mjesto. Vidjela sam anđele koji su blagoslivljali Boga. Stajali su u iskričavoj svjetlosti, u savršenoj radosti. Bila je to savršena sreća.”
.
Način na koji su Alphonsine i Anathalie opisale mjesta koja su posjetile tijekom mističnog putovanja prilično je sličan. Dva vidioca koristila su vrlo izražajne, često nove slike i riječi.
Alphonsine je krenula “mjesta beznađa”. Rekao je da je treće mjesto odnosno raj bilo ispunjeno predivno privlačnim, radosnim ljudima. I kakva je svjetla prijavila da je vidjela…!
Čula je pjevanje, ali nije vidjela nikoga da pjeva: “Ne vidiš dok si ovdje dolje.”
I krik mladog glasa: “Jesi li ti, Alphonsine od Kibeha, vidjela Presvetu Djevicu? Uvijek joj vjerujte! Progonit će vas, kao što su mene progonili…”
Anathalie opisuje svoje putovanje:
“Krenuli smo i došli do mjesta gdje je bio veliki sjaj. Tamo gdje smo prošli prije nije bilo toliko svjetla. Ovdje sam vidjela sedam ljudi odjevenih u sjajnu snježnobijelu odjeću, ali nisam znala tko su oni. Bili su prilično svijetle puti.
Tada sam upitala Majku kako se zove ovo mjesto gdje se nalazimo.
“Mama, kako se zove ovo mjesto?”
“Ovo je mjesto sjedinjenja.”
– Tko su ovi ljudi?
– Anđeli.
– Što oni rade?
– Slave Boga i hrle ljudima u pomoć.
Zatim smo nastavile put, ali kao da ne idemo gore ili dolje, nego kao da klizimo. To je mistična stvar. Tamo možete promijeniti mjesta bez imalo napora. Okružuje me samo svjetlost. Ne vidite drveće ili cvijeće jer su to biljke i sve takve stvari postoje samo na zemlji.
Ponovno sam vidjela muškarce odjevene u bijelo. Odjeća im je blistala. Iz njih je zračila radost, bili su beskrajno sretni. Nisam ih prepoznala. Svi su bili u skupini. Ponovno sam upitala Majku:
– Kako se zove ovo mjesto?
„Punina radosti“.
“A tko su oni?”
“Oni su voljene sluge.”
— Čije sluge?
“Sluge Njegove Visosti”.
Pokazala mi je i druge ljude koji su se vidjeli u slabijem svjetlu i bili su odjeveni na različite načine: plavu, bijelu i crvenu odjeću. Ni ovdje nisam mogla nikoga prepoznati.
Kako nisam znala gdje sam, upitala sam:
– Kako se zove ovo mjesto?
“Ovo je mjesto suđenja.”
“A kako se zovu ljudi ovdje?”
– Zovu se: “ustrajni” (ili “strpljivi”).
Na trećem mjestu pokazala mi je drugu skupinu ljudi, vrlo nesretnih ljudi. Usred nesnosne vrućine nosili su crnu odjeću.
“A kako se zove ovo mjesto?”
“Mjesto kazne”.
“A za ove ljude?”
– Oni su “nepopravljivi”.
Izvor: Gabriel Maindron: Zvijezda Afrike, Ukazanja Isusa i Marije u Ruandi, 1995.
