Priska Surantono, 23-godišnja djevojka indonezijskog podrijetla iz muslimanske obitelji, krštena je na nedavnom Uskrsnom bdijenju u Kensingtonu, u biskupiji Sydney, Australija.
Ona za australski Catholic Weekly objašnjava da je njegzino duhovno putovanje počelo tamo gdje se najmanje nadala: u Meki, gdje je obavila hodočašće zvano Umra, koje svaki musliman mora učiniti barem jednom u životu.
Tajanstveni glas u Meki
To se dogodilo u srpnju 2019., kada sam imala 18 godina. Otišla je u Mekku u stavu traženja. “U svoje vrijeme kao muslimanka nisam bila potpuno povezana s Bogom; bila je to gotovo rutina ili plan, nešto što sam radila samo zato što jesam “, objašnjava ona molitvu i duhovnost koju je tada iskusila.
Ali htjela je nešto više. I u Mekki se savjetovala s Bogom. “Tamo sam kleknula moleći ga da mi pokaže put. Molila sam: ‘ako je ovo moj put, ako pripadam ovome, molim te ojačaj moju vjeru.”
“Tada sam čula glas kako mi jasno govori: ‘Dođi k meni, ti si moje dijete.’ I pogledala sam uokolo, tražeći tko mi se obraća, ali nisam našla nikoga.”
“Na povratku kući u Indoneziju stalno sam razmišljala o tim riječima. U islamu nikada ne uspoređujemo naš odnos s Bogom kao odnos oca i djeteta, dok smo u kršćanstvu djeca Božja” kaže.
U tom je trenutku shvatila tko joj se obratio i “da više ne mogu poricati ono što osjećam”. Bio je to poziv Boga Oca.
Muslimanka pala na pod i zavapila: ‘Isuse, pokaži mi se’: On je došao i tražio od nje samo ovo!
Majka muslimanka, a rođaci protestanti
Religija je komplicirana tema u Priskinoj obitelji. Njezina majka je odgojena u “strogoj protestantskoj” obitelji, ali je postala muslimanka kada se udala za muslimana. Kasnije su se razveli, kada je Priska bila dijete.
U Indoneziji je Priska počela ići na katoličku misu. Bilo je tu nešto što me je privuklo. „Pronašla sam svetu vezu s Bogom u misi, a Njegovu prisutnost nije bilo kao ništa što sam ikada prije osjetila“, objašnjava. ” To me sve više zaokupljalo i znala sam da želim zadržati taj osjećaj. Bio je to poziv da tražim više.”
S 19 godina uspjela je reći majci da ide na katoličke mise. Nije joj se svidjelo. Ni njezinoj obitelji po majci, protestantskoj.
“Moji stričevi i ujne inzistirali su da prijeđem na protestantizam. Dvije moje tete, svećenice u njihovoj crkvi, pokušale su mi reći da je to mnogo lakši proces nego postati katolik. Rekla sam im da se ne radi o jednostavnoj stvari. Nisam željela ono što je najugodnije ili zgodnije, htjela sam proces s Bogom”, objašnjava Priska.
“Nije me bilo briga hoće li to značiti da me više ne smatraju dijelom obitelji. Iako su imali različita mišljenja, podrška moje majke i sestre bila je sve što sam trebala. Iako one ne podržavaju u potpunosti moju odluku, sad smo si dobro.”
Kao student na Sveučilištu New South Wales u Kensingtonu, Australija, na internetu je tražila katekumenat za odrasle i postala dio zajednice indonezijskih katolika koji se okupljaju u župi u gradu.
“Nije sve bilo lagano, morala sam biti ustrajna u svojoj odluci. Misa je bila uzbudljiv korak prema obraćenju, nešto što je potvrdilo moju vjeru”, objasnila je nakon obreda izbora katekumena, radujući se Uskrsu.
Također je komentirala da je u razgovoru s drugim obraćenicima saznala slične priče (nekoliko ih dolazi iz kineske zajednice, iz budističkih, taoističkih ili nevjerskih obitelji). “Možemo inspirirati jedno drugo da ostanemo vjerni”, napominje.
