Koja su tri zvuka koja vrag mrzi čuti? Znamo, naravno, da sotona prezire izraze poniznosti i nuđenje iskrenih molitava – krunice i Zdravo Marije posebno – i očito je uznemiren riječima istinske ljubavi, dobrote i suosjećanja, te poslušnosti. Međutim, postoje li drugi zvukovi koji kod njega izazivaju intenzivnu iritaciju i uznemirenost?
To su igra nevine djece, radosna zvonjava crkvenih zvona i dobrodušni smijeh Božjeg naroda.
Radostan, sveti smijeh je, na neki način, slavlje Božjeg stvaranja, a time i djelotvorno i ugodno sredstvo odupiranja neprijateljevim napadima. Kako primjećuje sveti Franjo Saleški: “Zli je zadovoljan tugom i melankolijom, jer je on sam tužan i melankoličan i tako će biti zauvijek. Stoga želi da svi budu kao on sam.” Kao rezultat toga, đavao je uvrijeđen i odbojan našom srećom; prema svetom Franji Asiškom, “Kada duhovna radost ispuni srca, zmija uzalud baca svoj smrtonosni otrov. Đavli ne mogu nauditi sluzi Kristovu kad vide da je ispunjen svetom radošću.”
To je doslovno vrijedilo za svetu Ružu iz Lime. Zli joj se često pokazivao u golemom i strašnom izgledu, prijeteći joj i fizički ju je tukao. Isprva je Ruža bila zastrašena, ali onda ga je, postupajući prema savjetu svog duhovnog upravitelja, svladala nasmijavši mu se. Kao što je zamijetio irski pisac iz 19. stoljeća Thomas Moore, “Đavao, ponosni duh, ne može podnijeti da mu se rugaju.” Prožet bijesom, sotona je pokušao ubiti Ružu, ali ga je Bog spriječio u tome, pa se odšuljao u nemoćnom bijesu, ostavljajući sveticu bez problema od tada.
Nekoliko osoba ima tako dramatično iskustvo iz prve ruke o moći svetog smijeha i dobrog raspoloženja nad neprijateljem, ali svi mi možemo biti ojačani u vlastitim duhovnim bitkama držeći se vedrog duha. Štoviše, radosno srce i napredak u duhovnom rastu obično idu ruku pod ruku. Sveti Toma Akvinski poučava: “Sreća je prirodno stanje čovjeka”, pa stoga, kaže, “Nitko ne može živjeti bez užitka, i zato čovjek lišen duhovne radosti prelazi na tjelesne užitke.” Suvremenik Anđeoskog doktora, sveti Bonaventura, dodaje: “Duhovna radost je najveći znak božanske milosti koja prebiva u duši.” Iz tog razloga, prema svetom Filipu Neriju, “radosno srce lakše postaje savršeno nego potišteno.”
Kao svećenik poznat po velikom smislu za humor, sveti Filip Neri je utjecao i pomagao mnogim osobama u Rimu 16. stoljeća, pomažući im da shvate da je svetost namijenjena svim članovima Crkve, te da ju je lakše postići (uz Božju pomoć milost, naravno) kada se zna prepoznati i cijeniti lakše trenutke života. Otac Philip uživao je u šalama, uključujući i one na svoj račun; doista, kada su ljudi počeli shvaćati njegovu reputaciju svetosti malo preozbiljno za njegov ukus, on se namjerno ponašao na duhovit i neugodan način (kao što je pretvaranje da je pijan i brijanje pola brade). Rečeno je da su dvije knjige koje je Sveti Filip najviše cijenio bili Novi zavjet i knjiga šala i zagonetki.
Veliki biskup i duhovni autor sveti Franjo Saleški, napominjući da je lakše loviti muhe s malo šećera nego s bačvom octa, često je u svojim propovijedima pričao duhovite priče kako bi istaknuo svoje poante i zadržao pozornost. (Jedan od njegovih omiljenih bio je o čovjeku čija se svadljiva supruga utopila u rijeci, i koji je nakon toga tražio njezino tijelo uzvodno od mjesta gdje je pala jer, kako je objasnio, “Toliko mi je proturječila kad je bila živa da sam siguran da će se čak i njezino mrtvo tijelo pojaviti suprotno od onoga što sam očekivao.”)
U 4. stoljeću opat sv. Apolon nije bio poznat samo po svom vedrom izrazu lica; također je inzistirao da njegovi redovnici ostanu radosni dok prakticiraju pokoru – jer, rekao je, radost je plod milosrđa i neophodna je za očuvanje vlastitog duhovnog žara. Još jedan redovnik iz 4. stoljeća, veliki sveti Antun Egipatski — koji se smatra utemeljiteljem monaštva — bio je sve samo ne tužan i strog (čak i nakon što je prešao 100. godinu); prema njegovom životopiscu svetom Atanaziju, “Stranci su ga (Antuna) poznavali među njegovim učenicima po radosti na njegovu licu.”
Poznati je citat koji se pripisuje svetoj Tereziji Avilskoj: “Od glupih pobožnosti i svetaca kisela lica, oslobodi nas dobri Gospodine!” Taj je osjećaj bio vrlo karakterističan za nju, budući da je – unatoč mnogim intenzivnim mističnim iskustvima i dubokim duhovnim spisima – bila vrlo praktična i prizemna. Teresa je bila poznata po svojoj oštroj (iako ne i neljubaznoj) duhovitosti i sposobnosti da uživa u životu. Neposredno prije ulaska u karmelićanski samostan, Tereza je prisustvovala zabavi na kojoj se jedan mladić divio njezinim lijepim stopalima. “Dobro pogledajte, gospodine”, rekla mu je buduća svetica; “Nećeš dobiti drugu priliku.”
Netko je sestri Terezi jednom poslao jarebicu za obrok, koju su ona i njezini drugovi s velikim užitkom pojeli. Kad se jedan posjetitelj zabrinuo da će ljudi biti sablažnjeni kad saznaju da svetac toliko uživa u hrani, Terezija je odgovorila: “Neka misle što hoće. Ima vrijeme za pokoru i vrijeme za jarebicu.”
Kako je sveta Terezija napredovala u svetosti, odnosila se s Gospodinom na sve poznatije načine. Često ispričana priča govori o tome kako je jednog dana slučajno upala u lokvu blata i požalila se na to Bogu. Navodno je Gospodin odgovorio čujnim glasom, rekavši: “Terezo, ja ovako postupam sa svojim prijateljima” – na što je svetica odmah uzvratila: “Onda nije ni čudo što ih imaš tako malo.”
Možda je malo vjerojatno da ćemo ikada čuti Božji glas vlastitim ušima i vjerojatno bismo oklijevali tako slobodno razgovarati s našim Stvoriteljem ali bilo bi dobro da oponašamo Tereziju Avilsku i mnoge druge svece u njihovoj spremnosti vidjeti i uživati u duhovitim događajima i životnim susretima, čak i pod teškim okolnostima.
Meksički svećenik i mučenik blaženi Miguel Agustin Pro bio je veselo i nestašno dijete, pa je bilo sasvim prirodno da uživa u prerušavanju i nadmudrivanju policije dok je prije stotinjak godina u tajnosti služio progonjenim katolicima u svojoj domovini. (Jednom je najavio: “Ako sretnem nekog dugolikog sveca na nebu, razveselit ću ga meksičkim plesom sa šeširima!”)
Oca Pro strijeljan je 1927. godine (raširivši ruke i uzvikujući “Živio Krist Kralj!”). Drugi sveti mladić koji je umro u Italiji dvije godine ranije, blaženi Pier-Giorgio Frassati, također je bio sretan i popularan zbog svoje otvorene naravi i ljubavi prema zabavama i šalama. Njegova duboka duhovnost poticala je njegovu stalnu vedrinu; kako je jednom izjavio: “Moj život je monoton, ali svakim danom malo bolje razumijem neusporedivu milost – biti katolik. Dolje, dakle, sa svom melankolijom. To nikada ne bi trebalo naći mjesta, osim u srcu koje je izgubilo vjeru. Sumornost treba odagnati iz kršćanske duše.”
Ovo mišljenje ponavlja i djevica i utemeljiteljica Sveta Marija Eufrazija Pelletier, koja je ustvrdila: „Krepost koja je turobna, mrzovoljna, kisela, tvrda krepost je samo po imenu. Ona nije nadahnuta Božjim Duhom i ne posjeduje ju kršćanska duša.” Sveti Pio iz Pietrelcine (Padre Pio) bio je jedan od onih koji su dobro naučili ovu lekciju. Jednom je napisao, usred mnogih patnji, “Zahvaljujem Gospodinu što unatoč činjenici da . . . Trpim trenutke prave tjeskobe, uvijek sam veseo. . . . S povjerenjem se bacam u Isusove ruke, a onda neka se dogodi što god je On odredio, a On mi sigurno mora priteći u pomoć.”
Sveti kapucinski svećenik dalje je izjavio: “Naš nas božanski Učitelj uvjerava da ‘nitko neće uzeti vašu radost od vas’ [Ivan 16:22]. Koje bi svjedočanstvo moglo biti sigurnije od ovoga? Razmišljajući o svemu tome, čovjek ne može a da ne doživi veliku radost. To je ono što ljude navodi da se vedra srca suočavaju s najbolnijim kušnjama.” Sveti Pio je također pitao: “Koja duša, kojoj je Isus sebe dao u baštinu, može biti nesretna? Nije li On isti Isus koji je slast anđelima?”
Kada počnemo voljeti i cijeniti sebe radi Boga, cijeneći sebe kao cijenjeni i jedinstveni dio Njegove kreacije, nalazimo samopoštovanje i unutarnji mir koji nisu podložni mišljenjima drugih, niti prepušteni na milost i nemilost velikih i malih životnih nedaća. Kao što su sveci otkrili, ispunjenost takvom ljubavlju također nas ispunjava radošću. Zato je sveti Franjo Asiški, govoreći o svojim suputnicima i braći mogao inzistirati: “Neka braća uvijek izbjegavaju izgledati sumorno, tužno i zamagljeno poput licemjera; ali neka se uvijek nađemo radosni u Gospodinu, veseli, ljubazni, milostivi, kako dolikuje.” Ovu ideju ponavlja i sveti Leonard, koji je rekao: “Ostavite tugu onima u svijetu. Mi koji radimo za Boga trebamo biti laka srca.”
Budući da je to tako, kako pronaći radost i nadu – osobito u duhovno opasnim i nesigurnim vremenima kao što su naša? Važan korak je, naravno, prepoznavanje da je dobar smisao za humor (za razliku od ciničnog ili zlonamjernog) izraz povjerenja u Isusovu spasonosnu moć. Sposobnost nasmijati se, čak i u nesretnim ili obeshrabrujućim okolnostima, svjedoči o nečijem uvjerenju da je Bog još uvijek glavni i da nema razloga za beznađe ili očaj. Kako je sveta Faustina Kowalska bila poučena od našeg Gospodina, naši životi trebaju izražavati molitvu “Isuse, uzdam se u tebe” – a to ide ruku pod ruku s vedrim duhom. Ovu ideju ponavlja i sveti Josemaria Escriva, koji kaže: “Radost je kršćanski posjed koji ćemo imati sve dok se borimo [protiv grijeha i kušnje], jer je to posljedica mira.” (Vlč Joseph Esper)
