Sveta Terezija iz Lisieuxa nakon Božića 1886. nikad nije bila ista.
Theresa Martin bila je tvrdoglavo i djetinjasto dijete. Njezina majka Zelie bila je užasno zabrinuta za nju i njezinu budućnost. U pismu je napisala: „Što se tiče Therese, ne može se reći kako će to ispasti, ona je tako mlada i neoprezna … njezina tvrdoglavost gotovo je nepobjediva. Kad kaže ne, ništa je ne mijenja; možete je ostaviti u podrumu cijeli dan, a da je ne natjerate da kaže: da. Najradije bi tamo spavala ”.
Nešto se mora promijeniti. Ako ne, Bog samo zna što bi se moglo dogoditi. Jednog dana, međutim, Theresi je Bog priredio događaj koji je promijenio njen život, a koji se dogodio na Badnjak 1886. godine, kako se navodi u njezinoj autobiografiji, “Priča o jednoj duši”.
Imala je 13 godina i do tada se tvrdoglavo držala božićne tradicije djevojčica.
„Kad sam se od ponoćke vratila kući u Les Buissonnets, znala sam da moram pronaći cipele ispred kamina, pune poklona, kao što sam to uvijek činila od malih nogu. Pa, vidite, još uvijek su me tretirali kao djevojčicu ”.
“Moj je otac volio vidjeti koliko sam sretna i slušati moje povike radosti dok sam otvarala svaki poklon i njegovo me zadovoljstvo činilo još sretnijim. Ali došlo je vrijeme da me Isus izliječi od djetinjstva; čak su i nevine radosti iz djetinjstva trebale nestati. Dopustio je da se moj otac ove godine osjeća ljutito, a dok sam hodala stubama, čula sam ga kako govori: “Teresa je trebala prerasti sve ove stvari i nadam se da će ovo biti zadnji put.”
To me jako pogodilo, a Céline, koja je znala koliko sam vrlo osjetljiva i kako ću sada planuti i početi plakati, brzo mi je šapnula mi je: ‘Ne silazi još; plakat ćeš ako sad otvoriš poklone pred tatom'”.
Obično bi Therese radila upravo to, plakala poput djeteta na svoj uobičajeni način. Međutim, tada je bilo drugačije.
„Ali više nisam bila ista Tereza; Isus me potpuno promijenio. Suzdržala sam suze i, pokušavajući spriječiti svim silama da moje srce da ubrza, potrčala sam dolje u blagovaonicu. Uzela sam cipele i radosno razmotala poklone, pokušavajući izgledati sretno, poput kraljice. Tata se sada više nije činio ljut i uživao je. Ali, ovo nije bio san ”.
Therese je zauvijek povratila čvrstinu koju je izgubila kad je imala četiri i pol godine.
Therese će ovaj događaj, suzdržavanja svojih emocija u ovom trenutku, kasnije nazvati svojim “božićnim čudom” i to je označilo prekretnicu u njenom životu. To ju je gurnulo naprijed u odnosu s Bogom, a dvije godine kasnije pridružila se redu lokalnih redovnica karmelićanki.
Čudo je doživljavala kao djelovanje Božje milosti koja joj je preplavila dušu, dajući joj snagu i hrabrost da čini ono što je dobro i lijepo. Bio je to njezin božićni dar od Boga i promijenio je način na koji je pristupila životu.
Tereza je napokon shvatila što mora učiniti da bi intimnije voljela Boga i ostavila svoje dječje načine da postane istinska Božja kći.
