Tijekom svog javnog djelovanja, Isus je dao sve od sebe kako bi iskoristio materijalne stvari za postizanje iscjeljenja.
Na primjer, kada je slijepac od rođenja pristupio Isusu, on je “ pljunuo na zemlju i od pljuvačke napravio glinu i glinom namazao oči čovjeku” (Ivan 9,6). Nakon što se oprao u bazenu Silo’am , slijepi od rođenja je čudesno ozdravio i progledao.
Isus nije morao koristiti fizičke stvari (blato, pljuvačku, vodu) da bi izliječio slijepca, ali jest. A Isus i danas nastavlja činiti slična ozdravljenja po zagovoru svetaca i sakramentala Crkve. Jedan takav sakramental koji je donio mnoga čudesna ozdravljenja tijekom stoljeća bilo je ulje koje se skuplja na grobu sveca.
Ovo ulje, koje se smatra čudotvornim i zbog povezanosti s određenim svecem, dijeli se vjernicima. Međutim, kao i kod iscjeljenja slijepog čovjeka, osoba obično mora imati djetinju vjeru koja se potpuno pouzdaje u Božju providnost kako bi se bilo kakvo čudo moglo dogoditi. Ulje nije zamišljeno kao neki “čudesni raspršivač”, već je materijalna stvar koju Bog može koristiti kao instrument da dopre do srca svoje djece. Svako izlječenje koje se dogodi je već u njegovom planu i za duhovnu je dobrobit te osobe.
Ulje sv. Walburge
Brojni su sveci koji imaju ulje koje curi iz njihovih grobova. Jedna od najpoznatijih je sveta Walburga.
Prema opatiji u kojoj ona sada počiva , “Tisuću godina, misteriozna vlaga skupljala se svake godine na relikvijama sv. Walburge. Ova je voda postala poznata kao ‘Walburgino ulje’ i smatrana je znakom njezina kontinuiranog zagovora. Ulje se oduvijek skupljalo i davalo hodočasnicima. O ozdravljenjima koja se pripisuju zagovoru svete Walburge i dalje se izvještava sve do danas.”
Ulje Svetog Nikole, mistični gorb
Još jedan poznati primjer je Sveti Nikola, čije se relikvije nalaze u Bariju u Italiji. Iz njegova groba kaplje ulje koje se skuplja svake godine 9. svibnja i dijeli vjernicima. Ponekad se naziva “mana”, a već “stotinama godina mana se skuplja, miješa sa svetom vodom i puni u male staklene bočice ukrašene ikonama sveca.”
Iako su njegove kosti davno vraćene u Myru, u južnoj Turskoj, hodočasnici još uvijek hrle u Bari kako bi štovali svetog Nikolu i skupljali ulje, poznato kao mana svetog Nikole.
Vjeruje se da ulje ima ljekovitu moć, ali bilo je trenutaka u povijesti kada je zloupotrijebljeno – u opake svrhe.
U godinama nakon smrti svetog Nikole iz Mire 346. godine, pričalo se da njegova grobnica u Miri ispušta sladak miris i isplakuje tekućinu koja bi izliječila one koji bi je dotakli. Osvajanje Turske od strane Turaka Seldžuka 1071. nadahnulo je poklonike da prenesu njegove kosti na kršćanski teritorij. Godine 1087. skupina mornara ukrala je relikvije i donijela ih u Bari. Kasnije su relikvije ponovno pokopane u bazilici izgrađenoj u čast sveca. Prema ‘Atlas Obscura’, nova mramorna grobnica također je počela izlučivati tekućinu slatkog mirisa. Postala je poznata kao mana svetog Nikole.
Općenito se vjerovalo da je ova mana – opisana u prvim izvješćima kao ulje, ali je nedavno otkriveno da je voda – lijek za sve. Već stotinama godina mana se skuplja, miješa sa svetom vodom i puni u male staklene bočice ukrašene ikonama sveca za hodočasnike.
Kosti i proizvodnja mane ostali su nepomućeno čudo sve do 1953., kada su restauratorski radovi u bazilici zahtijevali premještanje relikvija. Studiju je dopustio i vodio Luigi Martino, profesor ljudske anatomije na Sveučilištu u Bariju. Kada je grobnica otvorena, otkriveno je da nepotpuni kostur počiva u plitkom bazenu tekućine. Istraživanja su pokazala da se radi o slabom čovjeku u 70-ima, što odgovara tradicionalnoj priči o smrti svetog Nikole u dobi od 74 godine. Relikvije su ostavljene na lanenoj plahti za koju se vidjelo da skuplja vlagu čak i dok se studija nastavljala. Po završetku izgradnje 1957. kosti su ponovno pokopane, gdje su nastavile plakati manu.
Atlas Obscura kaže da postoje mnoge teorije o uzroku mane, uključujući kapilarno djelovanje kamene grobnice koja usisava zemlju ili morsku vodu i redistribuira je u grobnici.
Ali čudotvorno ulje postalo je toliko poznato, jer su bočice s manom bile odnesene u sve krajeve kršćanskog svijeta, i čuda su se događala i događaju se do danas.
Ulje svetog Charbela dijeli se i danas
Grobnica svetog Charbela u Libanonu noviji je primjer grobnice iz koje je curilo ulje, a čuda se i dalje pripisuju svečevu zagovoru. Prijavljeno je naime na desetke tisuća uslišanja koja su se dogodila diljem svijeta, među njima brojna fizička ozdravljenja povezana s uljem.
Bila je slijepa, a sad vidi! Majka petero djece ozdravila nakon ispovijedi i blagoslova relikvijom
Na dan njegove smrti dogodilo se čudesno ozdravljenje kljastog mladića Sabe Tannusse. On je u pratnji svoje majke stigao u samostan Annaya upravo kad se proširila vijest o svečevoj smrti. Majka mladića je bila žalosna jer je smatrala da su došli prekasno: ne može preporučiti sina u molitvu i svečev blagoslov. Htjela se vratiti sa sinom. No mladić je ostao da vidi tijelo Božjeg Sluge i da ga dotakne. Oko tri sata poslije podne uspjelo je mladiću približiti se tijelu izloženom u kapeli. Charbelovu ruku stavio je na svoja prsa i žarko molio. Mladić je osjetio kako je snaga prošla njegovim tijelom. Uspravio se, prohodao posve zdrav. Oko Charbelova groba treperilo je svjetlo 45 dana i noći. Na grobu je bio poseban miris. Samo u prva tri mjeseca nakon smrti oca Charbela zabilježeno je 350 ozdravljenja po njegovu zagovoru. Od tog čuda uslišanja se redaju ne na stotine i tisuće kod Charbelovog groba. Njegov grob posjećuju i časte ne samo kršćani već i muslimani i ljudi drugih vjera.
Zajednički opat svih samostana Libanonskog područja izvjestio je patrijarha Maronitske Crkve Elias Hoyeka o glasu svetosti i uslišanjima na grobu oca Charbela. Zamolio je dozvolu da se otvori grob i njegovo tijelo prenese u novu grobnicu. Patrijarh je to odobrio. U nazočnosti opata samostana i mnoštva vjernika otvorili su Charbelov grob. Mrtvo tijelo oca Charbela našli su potpuno ne-taknuto, kakvo je izgledalo na dan njegova prelaza u vječnost. Njegvo redovničko odijelo je bilo uredno premda je kod ukopa lijes položen u grob pun vode. Svi prisutni kod iskapanja su jasno prepoznali tijelo pokojnog tijela oca Charbela. Narod je govorio: “Ovo je mrtvo tijelo Svetog Charbela.” Tijelo je bilo podignuto, položeno u drveni lijes i postavljeno u nišu samostanske kapele.
Uz pojavu neraspadljvosti mrtvog tijela oca Charbela bila je i još jedna pojava. Tijelo pokojnog Charbela je izlučivalo mješavinu crvene i bijele tekućine. U kapeli se jasno osjećao miris krvi. Redovnici su dva puta tjedno mijenjali odijelo i čistili tragove krvi, koja je posebno bila vidljiva na albi, ali se izlučivanje ponavljalo i dalje. Ta tekučina skuplja se na posebne vatice kojima se onda mažu bolesni i potrebni diljem svijeta. Čuda i ozdravljenja su nebrojena, a misteriozna tekućina dijeli se i danas. Ovdje možete kontaktirati samostan za ulje.
Ova tri sveca nisu sama, jer postoji cijeli popis svetaca koji su povezani sa svetim uljem.
Na kraju, ponekad Bog koristi materijalne stvari, poput ulja iz grobova svetaca, kako bi doveo do iscjeljenja ili obraćenja. To je nešto što je Bog uvijek činio kroz povijest spasenja i nešto je što će vjerojatno nastaviti činiti do kraja vremena. Zašto? Samo Bog zna.
