Smješten na obali rijeke Tiber, nedaleko od Vatikana, nalazi se crkva u kojoj se nalazi maleni muzej s jedinstvenom svrhom: uvjeriti ljude da čistilište postoji i da njihovi preminuli voljeni trebaju njihove molitve.
Muzej duša čistilišta nije običan muzej. Stvoren je ne samo da poučava i inspirira, već i da iznese slučajajeve, baš kao što bi tužitelj iznio slučaj pred porotom.
Njegova zbirka nije sastavljena od sakralne umjetnosti, već od stvarnih fizičkih dokaza koji, očito je, dokazuju postojanje Čistilišta – naime opipljivih tragova koje su duše ostavile iz Čistilištu kako bi uvjerile svoje voljene da mole za njih.
Spaljeni papiri i odjeća izloženi u sakristiji crkve Presvetog Srca u Pratiju svjedoče o kušnjama onih koji su uspjeli izbjeći odlazak u pakao, ali su tražili bijeg i od pročišćavajuće vatre Čistilišta.
Priča o nastanku crkve i njezinog muzeja počinje 1897. godine kada je izbio požar u maloj kapelici koja je nekoć stajala na istom mjestu. Nakon što je vatra ugašena i dim se razišao, vlč. Victor Jouët, koji je – ne slučajno – imao izrazito jaku pobožnost za duše u Čistilištu, primijetio je da je na zidu ostala slika tužnog, patničkog lica. Uvjeren da se radi o duši koja vapi za pomoć, od tog je trenutka bio nadahnut da sagradi crkvu posvećenu dušama u Čistilištu.
Prema riječima oca Domenica Santanginija, župnika crkve zadnjih 14 godina, vlč. Jouët je prikupljao muzejsku zbirku dok je putovao svijetom kako bi prikupio sredstva za izgradnju crkve.
“Kad bi novac nestao, malo po malo dok se crkva gradila, on bi putovao Europom kako bi tražio novac i usput tražio svjedočanstva koja su nosila dokaze o posjetima duša u Čistilištu, i sve ih je donosio ovamo u Rim. Ove relikvije koje sada imamo u muzeju su potpuno autentične“, rekao je vlč. Santagini. Ti dokaz uključuju relikvije koje svjedoče o postojanju duša u Čistilištu. Osim originalne spaljene slike na zidu patničke duše u Čistilištu, zbirka uključuje:
Sprženi otisak ruke na stolu
Dio drveta sa stola koji pripada Majci Isabelli Fornari, opatici samostana klarisa sv. Franje u Todiju, nosi jasan otisak ruke. Oznaku, koja je bila spaljena na stolu, navodno je ostavio otac Panzini,preminuli bivši poglavar benediktinskog Olivetanskog reda u Mantovi 1. studenoga 1731., kao poruku njoj, da pati u Čistilištu.
U isto vrijeme, majka Isabella izvijestila je svog ispovjednika, oca Isidora Gazatu, da je jadna duša stavila ruku na njezin rukav, probušivši rupu kroz njega. Radni stol i spaljena odjeća nalaze se u muzejskoj zbirci.
Otisak ruke na spavaćici
Godine 1789. Joseph Leleux čuo je zvukove 11 uzastopnih noći. Zatim se 21. lipnja 1789. pojavila njegova majka i podsjetila ga da je dužan služiti mise za njezina i Josipova pokojnog oca. Zatim je stavila ruku na njegovu spavaćicu, ostavljajući otisak. Leleux se kasnije obratio i osnovao kongregaciju pobožnih laika.
Otisak ruke na knjizi
Godine 1815. Margherite Demmerlé iz Metza u Francuskoj posjetila je njezina svekrva koja je umrla prije 30 godina. Kad je svekrva zamolila da ode na hodočašće i da se služe dvije mise za nju kako bi joj se otvorio put do neba, Margherite je tražila znak da je doista u Čistilištu. Ostao je otisak ruke na knjizi koju je čitala.
Spaljeni otisci prstiju na noćnoj kapi
Godine 1875. Luisa Le Sénèchal, koja je umrla dvije godine ranije, pojavila se pred svojim mužem Luigijem u Duceyu, u Francuskoj. Tražeći njegove molitve i služenje mise u njezino ime, ostavila je opečene tragove pet prstiju na njegovoj noćnoj kapi.
Dokumenti i fotografije ovih i niza drugih sličnih događaja izloženi su u malom muzeju.
“Pougljenjene slike koje imamo u muzeju predstavljaju vatru koja gori, ali pročišćava. Malo po malo pali i čisti duše koje su u čistilištu. Vidimo fizičku manifestaciju ove vatre, ali za duše u čistilištu ona je vrlo unutarnja“, rekao je vlč. Santangini, kustos muzeja.
Danas, kao i kad je muzej osnovan, duše u Čistilištu trebaju molitvu, upozorio je vlč. Santangini. “Relikvije u muzeju su znakovi su koji nam govore da trebamo vjerovati u Čistilište, da ovo mjesto stradanja postoji, da toliko duša prolazi kroz njega, a također i da ima toliko duša koje su tu i zaboravljene. Moramo se moliti za njih.”
Nameće se pitanje, kako je tako nešto uopće moguće. Rekli bi duhovni pisci da Bog u svojoj bezgraničnoj ljubavi čini baš sve kako bi okorjela ljudska srca smekšao i privukao ih k sebi pa tako i to da neke duše privremeno ‘preusmjeri’ na zemlju kako bi upozorio na sve opcije koje su nam otvorene za vječnost. Mistici i sveti koji su primali objave duša iz čistilišta, točnije njihove vapaje za molitvom i prikazanjem svetih mis,a nisu rijetkost, a čistilište je za nas katolike, istina vjere.
Ovdje možete virtualno prošetati kroz ovaj muzej.
