Kroz ljudsku povijest, u vremenima zbrke, preokreta i naizgled revolucionarnih promjena u društvu i unutar Crkve, ljudsko stanje uvijek ostaje isto — zbog čega spisi velikih svetaca, svećenika i laika iz prošlosti mogu biti od pomoći i usporedivi u našim suvremenim borbama.
U nastavku je odlomak iz ‘Puta savršenstva’ svete Terezije Avilske u kojem svetica iz 16. stoljeća pripovijeda kako je odlučila učiniti sve što može kako bi zaštitila Crkvu i spasila duše suočene s unutarnjim napadima tijekom protestantske pobune.
Ova spoznaja dovela ju je do toga da vrati karmelićanski život njegovom izvornom obdržavanju askeze i da uvede molitveni život pokore u karmelskim samostanima koje je osnovala – što je ona nazvala “našim pozivom zadovoljštine” za grijehe čovječanstva.
“Kad sam počeo činiti prve korake prema osnivanju ovog samostana, nije mi bila namjera da bude toliko vanjske strogosti.
U to su vrijeme do mene doprle vijesti o šteti koja se čini u Francuskoj i o pustoši koju su izazvali luterani i koliko je ova bijedna sekta rasla. Vijest me jako ražalostila i, kao da bih mogla nešto učiniti ili bio nešto, zavapila sam Gospodinu i molila ga da ispravi toliko zla. Činilo mi se da bih dala tisuću života da spasim jednu dušu od mnogih koje su tamo izgubljene.
Shvatilla sam da sam žena, jadna i nesposobna učiniti bilo koju od korisnih stvari koje sam željela učiniti u službi Gospodinu. Sva moja čežnja bila je i još uvijek je da, budući da on ima toliko neprijatelja i tako malo prijatelja, da tih nekoliko prijatelja budu dobri.
Kao rezultat toga, odlučila sam učiniti ono malo što je bilo u mojoj moći; to jest, slijediti evanđeoske savjete što sam savršenije mogla i nastojati da ovih nekoliko osoba koje žive ovdje čine isto.
Učinila sam to pouzdajući se u veliku Božju dobrotu, koja ne prestaje pomoći onome tko je odlučan odreći se svega za njega.
Vjerovala sam da ako ove sestre odgovaraju idealu koji su im moje želje postavile, moje mane ne bi imale mnogo snage usred tolikih vrlina; i time sam mogla na neki način ugoditi Gospodinu.
Budući da bismo svi bili zaokupljeni molitvom za one koji su branitelji Crkve i za propovjednike i za učene ljude koji je štite od napada, mogli bismo što više pomoći ovom mom Gospodinu prema kojemu se grubo odnose oni za koje je učinio toliko dobra; čini se da bi ti izdajice željeli da ga ponovno razapnu i da nema gdje glavu nasloniti.
Ipak, srce mi se slama kad vidim koliko je duša izgubljeno. Premda ne mogu toliko tugovati zbog već učinjenog zla — koje je nepopravljivo — ne bih želila vidjeti da svaki dan više njih gubi.
O moje sestre u Kristu, pomozite mi izmoliti ove stvari od Gospodina. Zato vas je okupio ovdje. Ovo je vaš poziv. To moraju biti stvari koje želite, stvari zbog kojih plačete; to moraju biti predmeti vaših molbi.
Svijet je sav u plamenu; žele ponovno osuditi Krista, da tako kažem, budući da dižu tisuću lažnih svjedoka protiv njega; žele opustošiti njegovu Crkvu.
Dakle, molim vas za ljubav Gospodnju da zamolite Njegovo Veličanstvo da nas usliši u ovoj stvari. Iako sam jadna, ovo molim Njegovo Veličanstvo, jer je to za njegovu slavu i dobro Crkve; ova slava i dobro su predmet mojih želja.”
