Sestra Faustina, tj. Helena Kowalska rođena je 25. kolovoza 1905. godine u selu Glogowiec, u blizini Lodza u Poljskoj, kao treće od desetoro djece u obitelji Marianne i Stanislawa Kowalskog. Već od djetinjstva odlikovala se ljubavlju prema molitvi, marljivošću pri radu, poslušnošću i osjećajnošću prema siromašnima. Svega je nepune tri godine pohađala osnovnu školu, a kasnije je, kao mlada djevojka napustila obitelj i otišla raditi kao sluškinja. Svoj duhovni poziv najbolje opisuje ona sama na prvim stranicama svoga Dnevnika:
“Posljednji Božji zov, milost poziva na samostanski život osjetila sam već od sedme godine. Prvi put čula sam glas Božji u mojoj duši u sedmoj godini života kao poziv savršenom životu, ali nisam bila uvijek poslušna glasu Milosti. Nisam susrela nikoga koji bi mi stvari objasnio. U osamnaestoj godini života, žarka molba mojim roditeljima za dopuštenje da pođem u samostan. Odlučno odbijanje roditelja. Nakon ovog odbijanja roditelja predala sam se se ispraznostima života, ne osvrćući se na glas Milosti – iako moja duša nije našla u ničemu zadovoljstva. Neprestani pozivi Milosti bili su za mene velika muka koju sam željela nadglasati zabavama. U svojoj nutrini izbjegavala sam Boga i svom dušom naginjala sam stvorenjima. Ipak Božja milost pobijedila je u duši.
Jednom pođoh s jednom od svojih sestara na ples. Kad su svi bili u najboljem raspoloženju, moja je duša osjećala unutarnje muke. U trenutku kad sam započela plesati, ugledah pored sebe Isusa, prljavog, razgolićenog Isusa, cijelog u ranama, govoreći mi: “Koliko dugo ću te podnositi i dokle ćeš oklijevati?“ U tom trenutku zanijemi draga glazba, nesta društvo u kojem sam se nalazila, ostadosmo Isus i ja. Sjedoh pokraj moje drage sestre i pokušah sakriti glavoboljom ono što se u mojoj duši zbivalo. Nakon nekog vremena potajice napustih društvo i moju dragu sestru i otiđoh u katedralu sv. Stanislava Kostke. Počeše osvanjivati jutarnji sati, samo malo ljudi bijaše u katedrali. Ne pazeći na ništa što se događa oko mene, bacih se pred Presveti Sakrament i molih Gospodina da mi podari spoznati što trebam dalje činiti.
Odmah sam čula riječi: “Otputuj odmah u Warszawu, tamo stupi u samostan“. Podigoh se iz molitve, dođoh kući i spremih potrebne stvari. Koliko sam mogla povjeriti svojoj sestri što se događalo u mojoj duši i rekoh joj da pozdravi roditelje. Tako se oprostih. U jednoj odjeći, bez ičega, pođoh u Warszawu.”
Došavši u Warszawu, prijavljuje se Kongregaciji Naše Gospe od Milosrđa. Međutim, okarakterizirana kao „ništa izvanredno“, preporučuje joj se poći raditi kako bi si zaradila za skromnu opremu s kojom se tada dolazilo u samostan. Narednih godinu dana radi kao kućna pomoćnica kod jedne gospođe u blizini Warszawe, a potom ponovno dolazi na vrata Kongregacije Naše Gospe od Milosrđa, kada je i primljena, 1. kolovoza 1925. Kao sestra Maria Faustina od Presvetog Sakramenta, provela je trinaest godina redovničkog života radeći u kuhinji i vrtu, te kao vratarica na ulazu u samostan. Iako na prvi pogled njen život izgleda sasvim obično, jednolično i dosadno, on u sebi krije izuzetno duboku povezanost s Bogom.
Milosrdni Isus
Za vrijeme boravka u samostanu u Plocku, 22. veljače 1931. imala je prvo viđenje Milosrdnog Isusa, koji joj pri tome mističnome susretu daje zadaću da naslika njegovu sliku, upravo takvog kakvog ga vidi, te da proširi njezino štovanje po cijelome svijetu. O tom događaju pisala je ovako:
“Navečer, kad sam bila u ćeliji, ugledala sam Isusa, Gospodina, u bijeloj odjeći. Jedna ruka je podignuta za blagoslov, druga je dodirivala odjeću na grudima. Iz otvorenog dijela odjeće na prsima izlazile su dvije velike zrake: crvena i bijela. Šuteći promatrah Gospodina. Moja duša je bila prožeta strahom ali i velikom radošću. Nakon nekog vremena Isus mi reče: “Naslikaj sliku prema onom što vidiš, s potpisom: Isuse, ja se uzdam u Tebe. Ja želim da se ta slika štuje, najprije u vašoj kapeli, a onda u cijelom svijetu. Ja obećavam da ona duša, koja štuje ovu sliku, neće biti izgubljena. Obećavam također, već ovdje na zemlji, pobjedu nad neprijateljima, posebno u trenutku smrti. Sam ću ih braniti kao svoju čast.”
Posebnu pažnju na ovoj slici zauzimaju i dvije zrake koje izviru iz Isusova srca. Kad je sveta Faustina podjelila svoju viziju sa ispovijednikom on ju je zatražio da Isusa zamoli objašnjenje dviju zraka. Tada je u molitvi čula ove nutarnje riječi:
“Obje zrake znače krv i vodu. Blijeda zraka označuje vodu koja opravdava duše. Crvena zraka označuje krv koja je život duša… Ove dvije zrake izvirale su nekoć iz dubina Mog milosrđa, kad je koplje otvorilo moje umiruće srce na križu. Ove zrake štite duše pred srdžbom Mog Oca. Blago onom tko će živjeti u njihovoj sjeni jer ga neće stići pravedna ruka Božja. Ja želim da prva nedjelja poslije Uskrsa postane svetkovinom milosrđa. Zamoli mog vjernog slugu, da toga dana objavi cijelom svijetu o Mom velikom milosrđu. Tko toga dana dođe na Vrelo života primit će potpuno oprost svojih krivica i kazni. Čovječanstvo neće naći mira dokle god se ne okrene s povjerenjem Mom milosrđu. Oh kako Me vrijeđa nepovjerenje jedne duše. Takva duša priznaje da sam svet i pravedan a ipak ne vjeruje da sam Ja milosrđe. Ne vjeruje mojoj dobroti. Same sotone veličaju Moju pravednost, a ipak ne vjeruju u Moju dobrotu. Moje srce raduje se nazivu milosrđe. Objavljuj da je milosrđe najveće Božje svojstvo. Sva djela Mojih ruku okrunjena su milosrđem.”
U sljedećih nekoliko godina, njezini mistični susreti s Isusom su se nastavili. Pri njima, Isus ju je upoznavao sa svojstvom Božjega milosrđa, te joj objavljivao nove načine štovanja milosrđa, ali i njegovu želju za novim blagdanom – blagdanom Božjeg milosrđa.
Blagdan Božjeg milosrđa
Blagdan Božanskog milosrđa slavi se u nedjelju nakon Uskrsa. Neslužbeno je slavljen od 1985. g., a papa Ivan Pavao II., proglasio ga je blagdanom cijele Rimokatoličke Crkve, 30. travnja 2000., u godini Velikoga jubileja, na dan kanonizacije svete Faustine.
U Dnevniku sv. Faustine, napisana je Isusova poruka u vezi ovoga blagdana.
“Kćeri moja, govori cijelome svijetu o mojem neiscrpnome milosrđu. Ja želim da blagdan božanskoga milosrđa bude utočište svih duša, poglavito svih grješnika. Toga dana izlit će se punina mojega milosrđa. Ja ću izliti čitavo more milosti na duše koje se budu približile tomu izvoru. Tko god se toga dana ispovijedi i pričesti, dobit će potpun oprost od grijeha i kazna za grijehe. Neka se nitko ne boji pristupiti k meni, makar njegovi grijesi bili najopakiji. Želim da se blagdan mojega milosrđa svečano proslavi na prvu nedjelju nakon Uskrsa. Duše koje šire štovanje mojega milosrđa štitit ću cijeloga života kao što majka štiti svoje dijete, a na smrtnome času bit ću im spasitelj, a ne sudac. U tome zadnjem času duša nema druge zaštite osim mojega milosrđa. Sretne li duše koja je već za života bila uronjena u moje milosrđe jer je neće stići pravda! Prije nego dođem kao pravedni sudac, otvorit ću širom vrata svojega milosrđa. Tko pak ne želi proći kroz vrata milosrđa, morat će proći kroz vrata pravde. Duše koje mole krunicu Božanskoga Milosrđa, bit će u svojem životu uključene u moje milosrđe, napose u smrtnome času. Čovječanstvo neće naći mira tako dugo dok se s posvemašnjim pouzdanjem ne obrati na moje milosrđe. Kaži bolesnome čovječanstvu da se mora uteći mojemu milosrdnomu srcu i ja ću ga obdariti mirom. Spasiteljevo obećanje umirućima: Ako se ova krunica bude molila kod nekoga umirućega, ublažit će se gnjev Božji, a beskrajno Milosrđe zagrlit će dušu umirućega, primjenjujući na nju bolne patnje svojega Božanskoga sina.
Čas Milosrđa
Čas Milosrđa je molitva Isusu u tri sata popodne, u spomen na Isusovo trpljenje i umiranje na križu, koje se dogodilo u tri sata popodne. U tri sata, u listopadu 1937. g. Isus je poručio sv. Faustini, da se svaki dan moli u to vrijeme i da širi tu pobožnost: “To je čas najvećeg Milosrđa za svijet. U tom času ne uskraćujem ništa duši, koja me moli po mom trpljenju. Uvjeti da se uslišaju molitve su: molitva mora biti oko tri sata popodne, mora biti upravljena Isusu i pozivati se na vrijednosti i zasluge njegova trpljenja. Ono što se moli, mora biti u skladu s voljom Božjom i da sama molitva bude pouzdana, ustrajna i povezana s djelotvornom ljubavi prema bližnjemu.”
Devetnica Božanskom milosrđu
Devetnica Božjem milosrđu moli se od velikog petka pa sve do nedjelje Božjeg milosrđa odmah iza Uskrsa. Kao pobožnost mole je milijuni katolika, a nastala je na temelju sljedeće vizije koju Faustina opisuje u svom Dnevniku: Navečer ugledah anđela u mojoj ćeliji, izvršitelja Božje srdžbe. Nosio je svijetlu odjeću. Njegovo lice je svijetlilo. Ispod njegovih nogu je bio oblak, iz kojeg su izlazili gromovi i munje u njegove ruke i tek iz njegovih ruku dodirivali su zemlju. Kad sam vidjela znak Božje srdžbe, koja je trebala pogoditi zemlju, ali posebno jedno određeno mjesto koje iz važnog razloga ne mogu navesti, zamolila sam anđela da stane jedno određeno vrijeme i svijet će činiti pokoru. Ali moja molba nije bila ništa s obzirom na Božju srdžbu. Tada ugledah Presveto Trojstvo. Veličina Njegove slave prože me do srži i ne usudih se ponoviti svoju molbu. U istom sam trenutku osjetila u svojoj duši snagu Božje milosti koja stanuje u mojoj duši. Kad sam bila postala svjesna te milosti trenutačno sam uznesena pred Božje prijestolje. O kako je velik naš Gospodin i Bog i kako je nepojmljiva Njegova svetost! Ne želim se zavarati opisujući Njegovu veličinu, jer uskoro ćemo Ga svi vidjeti kakav On jest. Započela sam moliti Boga za svijet, nutrinom razabranim riječima. Kad sam tako molila, vidjela sam nemoć anđela, koji više nije mogao izvršiti pravednu kaznu nad grešnicima. Još nikada kao tada nisam bila molila takvom nutarnjom snagom. Slijedeće su riječi kojima sam vapila Bogu: “Vječni Oče, prikazujem Ti Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo Tvog ljubljenog Sina, Gospodina našega Isusa Krista, kao zadovoljštinu za naše grijehe i grijehe cijelog svijeta. Po gorkoj Muci Isusovoj smiluj se nama”. Slijedećeg jutra kad sam došla u kapelu, čula sam nutrinom riječi: “Kad god dođeš u kapelu odmah moli molitvu koju sam te jučer naučio”.
Kad sam obavila tu molitvu, čula sam u duši riječi: “Ta molitva je za ublaženje Moje srdžbe. Molit ćeš je devet dana kao uobičajenu krunicu, i to: Najprije Oče naš i Zdravo Marijo i Vjerovanje, dodajući na zrnce Očenaša riječi: Vječni Oče, prikazujem Ti Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo Tvog ljubljenog Sina, Gospodina našega Isusa Krista, kao zadovoljštinu za naše grijehe i grijehe cijelog svijeta. Na zrnca Zdravomarije molit ćeš slijedeće: Po gorkoj Muci Isusovoj, smiluj se nama i cijelom svijetu. Na koncu ćeš ponoviti triput riječi: Sveti Bože, Sveti Jaki Bože, Sveti Besmrtni Bože, smiluj se nama i cijelom svijetu.”
Veliki znak
Isusova poruka za posljednje vrijeme ujedno je i poziv na obraćenje svijetu dok još imamo vremena.
“Piši slijedeće”, kaže Isus sv. Faustini: “Prije nego što dođem kao Pravedni sudac, doći ću kao Kralj milosrđa. Prije nego što započne Dan pravednosti ljudima dat će se sljedeći znak na nebu: svo svjetlo na nebu ugasit će se i bit će velika tama na cijeloj zemlji. Onda će se pojaviti znak križa na nebu i iz svih otvora, gdje su bile probijene ruke i noge Spasiteljeve, izvirat će velike svjetlosti, koji će neko vrijeme osvjetljavati zemlju. To će se dogoditi kratko prije Sudnjeg dana.”
