Rođena u Kaliforniji u imigrantskoj obitelji iz Indije i odrasla u Iowi (“Hindu djevojka u žitnim poljima”), Rakhijeva priča Rakhi McCormick pokazuje na koliko gesta mi “nedjeljni katolici” gledamo pogledom uvenulim od navike umjesto da dodirnemo nebo svaki put kad se približimo Crkvi. Ova priča pokazuje da Bog može ići tako daleko da uznemiri živote u jednom munjevitom trenutku.
Rakhi, sada u braku (12 godina, s Timothyjem) i majka troje djece, kći je para koji je emigrirao iz Calcutte 1970. kako bi potražio sreću u Sjedinjenim Državama. Obitelj hinduističke vjere, ali željna integracije u SAD. U nedostatku hinduističkog hrama u blizini, kaže ona, tradicionalna hinduistička religioznost našla je prostor u kući gdje je bio oltar, prisjeća se, pred kojim se njegova obitelj molila svaki dan. U isto vrijeme, božićno drvce i Djed Mraz također su našli mjesta u kući, smatrajući to elementima američke kulture koje treba asimilirati.
Sjeme “istine” hinduizma
Čak i u hinduizmu, objašnjava Rakhi, postoje pripremni elementi, sjeme istine koje može pomiriti susret s Kristom. Na primjer, postoji ideja o stvoritelju i dobronamjernom Bogu, uz druge “manje bogove” kao što je Maa Durga (Majka Durga ili Parvati), supruga Šive i božica s mnogo ruku, koje je Rakhi već tada smatrala mitološkim božanstvima poput onih Grka. Druga točka koju možemo smatrati “pripremnom” u hinduističkoj tradiciji, tvrdi Rakhi McCormick, jest prisutnost posrednih nebeskih entiteta ispod Boga stvoritelja kojem se vjernici obično obraćaju. Stvarnost koja će joj također učiniti poznatima općinstvo svetaca, zagovor svetaca, svece zaštitnike.
Prvi susret s Kristom
Rakhi tako odrasta, s velikom unutarnjom usamljenošću i dubokom željom za pripadanjem. U trinaestoj godini, dok je ispijala limunadu na verandi, njena prijateljica, kršćanski baptist, malo je otvoreno pita je li znala tko je Isus: “Želiš li znati tko je Isus?”. U to je vrijeme to ime zvučalo kao “Djed Mraz” ili “božićno drvce”. U obitelji su slavili kao dio američke kulture, ali bez ikakve veze s rođenjem Isusa.
Ali njezina prijateljica inzistira: “Isus ti samo čini život boljim. On je uvijek uz tebe, a ti imaš ovog braniča i život je samo bolji i lakši.’ Ovaj prijedlog dotiče njezinu tinejdžersku želju da se osjeća manje usamljeno. “Želiš li imati Isusa u svom životu?”, pita. “Naravno zašto ne?” odgovara Rakhi, koja tako vidi sebe kako daje molitvu koju treba pročitati navečer, prije spavanja. Vrlo jednostavna molitva: “Isuse, želim te u svom životu”.
Rakhi se vraća kući i počinje se moliti zatvorenih očiju: “Isuse, želim te u svom životu.” Očekivala je da će se ujutro probuditi i pronaći trenutnu promjenu u svom postojanju. No, nije se puno toga promijenilo i tu je, u neku ruku, završilo.
Taj prvi kontakt s Isusovim likom može izgledati banalan ili naivan. “Ali ja čvrsto vjerujem da Bog odgovara na ovaj zahtjev”, priznaje Rakhi. Danas je uvjerena da se u tom trenutku rodilo njezino prijateljstvo s Kristom. I da je sve što se dogodilo godinama kasnije Isusov odgovor na njen prvi apel.
Pada mi na pamet divan komentar Charlesa Moellera o načinu na koji kršćanski Bog, poput nebeskog žeteoca, obilazi polje ljudskog života kako bi skupio i najmanji snop dobrog žita, pa makar bio i među koprivama:
“Bog vidi drugačije od čovjeka. Ako je istina da se, u svom temeljnom zapletu, ljudski život kršćanstvu čini toliko stranim, također je istina da je Bog, koji pomno ispituje bubrege i srca, jedini koji otkriva iskre dobrote rasute u svakom postojanju: ništa nije izgubljeno, dovoljna je i samo mala suza; Bog smatra najpovršniji pokret milosrđa koji izvire iz dubokih voda naše duše.
Od idola popularnosti u potrazi za smislom života
U svakom slučaju, od tada počinje njena potraga za višim smislom vlastitog postojanja. Potraga koja ju isprva navodi na krivi put. Njezina želja za pripadanjem zapravo je tjera da traži popularnost pod svaku cijenu. Želi se svidjeti svima i imati mnogo prijatelja. Upravo bjesomučna potraga za popularnošću – koju se i sama ne boji definirati kao idola – u studentskim godinama dovodi je do posjećivanja zabava i zlouporabe alkohola.
Tako sa 17 završava u bolnici zbog ekscesa s opijatima. U toj se okolnosti javlja još jedna činjenica koja ju duboko pogađa. Prilazi joj djevojka, kći protestantskog pastora, i počinje s njom moliti. Ova stvar te tjera na puno razmišljanja. Tadašnja mlada Rakhi počela je ozbiljno preispitivati smisao svog života.
Prvi kontakt s Biblijom
Tako počinje istraživati različite religije u svojim fakultetskim danima. Također ide na šabatnu večeru s prijateljem Židovom. Ali nigdje se, kaže, ne osjeća istinski dobrodošlom. U tom trenutku počinje sama čitati Bibliju. Ono što čita uopće joj se ne čini besmislenim. Činjenica da je Bog poslao svoga Sina čini joj se dobrom stvari. Odlučila je biti kršćanka, “ne sluteći da se moram krstiti”, objašnjava sa smiješkom.
S druge strane, o katoličanstvu nije znala ništa osim vremena kada su njezini roditelji otišli na polnoćku u katedralu svetog Patrika u New Yorku, fascinirani ljepotom i mirisima te mise.
Marinac koji radije poštuje Boga u siromasima, nego uživa
Postoji još jedno osobno svjedočanstvo koje je impresioniralo Rakhi (istodobno ju je uvjerilo da “Bog ima smisla za humor”): ono mladog marinca, također baptističkog kršćanina, na Božić. Tog dana Rakhi je sa svojim prijateljicama otišla u benediktinski samostan koji je slavio božićnu jutarnju misu za beskućnike.
Rakhi – tada 19-godišnjakinja – dobila je zadatak dijeliti igračke siromašnoj djeci. Uz nju je i onaj marinac koji joj povjerava da mu je taj dan ujedno i 21. rođendan. Puno je bolje biti tamo, objašnjava, nego u bazi tulumariti i piti (na što bi praktički bio prisiljen). On joj govori o tom Isusu koji je za njega umro, kojega smatra svojom dužnošću služiti i častiti ga na Božić, na dan njegova rođenja.
I Rakhi je zapanjena kad je pronašla dvadesetogodišnjaka koji radije ide u crkvu sa siromasima nego sa svojim društvom na uživanje.
Ta misa koja je promijenila sve
Nešto kasnije prijatelj katolik pozvao ju je da prisustvuje njezinoj prvoj misi, ali joj nije objasnio da ne može primiti tijelo Kristovo, u vrijeme dijeljenja za vrijeme pričesti. Prilično težak koncept za Rakhi u to vrijeme. Još uvijek ne zna da će se sve promijeniti u njegovom životu.
„Na Pretvorbi – kaže ona – doživila sam taj mističan osjećaj, iskustvo za koje u to vrijeme nisam imala riječi, ali koje, gledajući unatrag, nije bilo ništa drugo nego svijest da je Bog stvaran, da je Isus stvaran, da Bog je prisutan u euharistiji i koji me pozvao kući“.
Rakhi tako otkriva na što ju je pozvala ta želja za pripadanjem. Taj ju je poziv pripremao za susret s otajstvenim tijelom Kristovim, s Crkvom. U tom trenutku, gledajući pričest, njeno jedino pitanje je: “Kako da je dobijem?”. Sljedećeg Uskrsa, nakon katekumenata, ulazi u Katoličku Crkvu.
Uloga zajednice
Nakon toga neće biti sve ružičasto. Rakhi će se dugo vremena boriti da se istinski preda Bogu. Dugo vremena njezina vjera neće uspjeti postati svakodnevna praksa, intiman i osobni odnos. U tome će joj pomoći, objašnjava, blizina njezine nove braće u vjeri koja su je, kamo god se preselila radi nastavka studija, providnosno pozivala u svoje grupe ili na misu kad bi se pojavila napast da napusti vjersku praksu.
Čin prepuštanja u Božje ruke
Trenutak istinskog predanja, prisjeća se, doći će kada jedne noći, sada u svojim tridesetima, izmoli molitvu potpunog predanja u posebno teškom trenutku svog života: „Bože, učinit ću sve. Ako želiš da budem časna sestra, bit ću časna sestra. Mojoj majci se to neće svidjeti, ali ja ću biti časna sestra. Ja sam joj jedina prilika da bude baka. Učinit ću sve. Kao i svi, ne želim biti nesretna, ali moj život je tvoj.”
Vrlo brzo, nakon tog čina potpune predaje, mnoge su stvari u njezinu životu “počele dolaziti na svoje mjesto”. Za početak, upoznala je Timothyja, čovjeka koji će joj postati muž, i otkrila da je i on izmolio vrlo sličnu molitvu otprilike u isto vrijeme. Timotej se nedavno vratio katolicizmu, nakon audijencije u Rimu kod Ivana Pavla II. Sada Timothy i Rhaki, koji su postali muž i žena, žive u Detroitu, a iz njihove veze, koja traje već dvanaest godina, rođeno je troje djece. Njih dvoje djeluju na polju evangelizacije.
Marija i krunica, najnovije otkriće
Tijekom protekle dvije godine, Rhaki je otkrila Marijinu prisutnost u svom životu, posebno nakon što je izgubila majku na početku pandemije. I u ovom slučaju prisutnost važnih ženskih božanstava u hinduističkoj tradiciji učinila je da se čini “da nije neprirodno štovati Mariju kao Majku Božju” kroz molitvu krunice. Rhakina molitva bila je prije svega potaknuta Isusom u Euharistiji i Duhom Svetim (ona sebe definira kao “djevojku Duha Svetoga”). Ali nakon nekoliko godina shvatila je važnost Gospe. Uostalom, zaključuje, upravo je Ivan Pavao II. rekao da moliti krunicu znači “promatrati lice Kristovo zajedno s njegovom Majkom. I tako nema ničega što Marija čini što nas ne vodi njezinu Sinu.”
Bivši luciferijanac postao svećenik! Upozorava na porast okultizama među katolicima, alarmantno je
