Naši roditelji su nam jako važni. No kada značajna veza krene po zlu i ostavi nas u manje poželjnom položaju, možemo li se izdići iznad toga i ipak odgovoriti dobrotvorno?
Tu nam je sveti Franjo Asiški uzor. Franjo je doživio obraćenje, predao svoj život Kristu i, kako kaže Toma Čelanski, „neslomljen i nepromijenjen nikakvim ozljedama, zahvaljuje za sve Gospodinu. Jer uzalud nepravednik progoni onoga koji se trudi za krepost, budući da što je više udaran, to će snažnije trijumfirati. Nedostojanstvo naime kako netko kaže jača velikodušni duh.”
Otac svetog Franje nije bio impresioniran ovom pozitivnom promjenom kod svog sina. Toma Čelanski piše da je Franjin otac odlučio…
“… da ga upropasti, i odbacivši svaku umjerenost, nasrnuo je na njega kao vuk na ovcu, i, pogledavši ga zlobnim i okrutnim izrazom lica, stavio je ruke na njega vrlo besramno i sramotno, i odnio ga u svoju kuću. I tako ga je bez ikakve milosti zatvorio na nekoliko dana u tamno mjesto, i misleći da duh svoga sina pokori vlastitoj volji, tjerao ga je najprije riječima, a zatim šibama i lancima.
Ali to je učinilo Franju spremnijim i jačim da izvrši svoju svetu nakanu, niti je, iako uvrijeđen riječima i izmoren lancima, ustuknuo od izdržljivosti. Jer onaj kome je rečeno da se raduje u nevolji, iako je bičevan i vezan, ne može odstupiti od svoje ispravne namjere i držanja uma, niti biti odveden od Kristova stada:
Obiteljska situacija se zaoštrava kada mu Franjina majka odluči pomoći. Toma od Celana detaljno opisuje odgovor oca sv. Franje:
“Njegov se otac vratio, i ne našavši sina, nagomilao je grijeh na grijeh i okrenuo se da prekori svoju ženu. Zatim je, bijesan i drekav, otrčao do mjesta gdje mu je bio sin, ne bi li ga, ako ga već ne dozove, barem otjerao iz pokrajine. Ali (jer je strah Gospodnji pouzdanje snage) kad je sin milosti čuo svog tjelesnog oca kako dolazi k njemu, sam mu je pošao u susret neustrašiv i radostan, slobodno govoreći da ga nije briga za njegove lance i batine. Nadalje je tvrdio da bi rado podnio sva zla za Kristovo ime.”
Kao što je uobičajeno u današnjem sve sekularnijem društvu, krajnji problem između Franje i njegova oca bio je novac. Toma od Celana nam kaže:
“Stoga, kada je pronađen novac koji je najveći prezrivač zemaljskih stvari i onaj najgorljiviji tragač za nebeskim bogatstvima bacio u prašinu na prozoru, bijes bijesnog oca bio je donekle utažen, a žeđ njegove pohlepe na neki način utažena rosa otkrića.
Zatim je doveo svoga sina pred gradskog biskupa, kako bi se formalnim odricanjem od sve svoje imovine u biskupovoj prisutnosti mogao odreći svega što ima. A Franjo ne samo da to nije odbio učiniti, nego je, silno radostan, spremno pohitao izvršiti ono što se od njega tražilo.
I da stvar bude gora, Franjin otac se ne srami u svojoj pohlepi da vidi svetog Franju javno poniženog. Toma od Celana bilježi:
“Kad su ga doveli pred biskupa, Franjo ni u čemu nije trpio odgodu ni oklijevanje: naprotiv, bez čekanja da mu se nešto obrati i bez riječi odmah je odložio i odbacio svu svoju odjeću i vratio je svome ocu. Štoviše, nije čak ni zadržao svoje haljine, već se potpuno gol skinuo pred svim promatračima.
A Franjin otac je zadovoljan time da od njega dobije natrag skupu odjeću i ostavi svog sina golog. Unatoč tome, sveti Franjo održava svoju radost i ljubav prema Gospodinu dok započinje svoj novi život nenavezanosti, ne samo na materijalna dobra, već i na pouzdanu obitelj koja je Bog.”
Ljubav članova obitelji za nas je radost i sredstvo uzdržavanja. Ali, ponekad to nije tako, nego sve suprotno od radosti. Mogu li nas postupci i učenje sv. Franje Asiškog probuditi u nadi da – živimo sada za vječnost i da je Gospodin Bog s nama kad i kad nas udare i kad napustimo ili nas napusti sve ono zemaljsko?
Slavan je Bog u svetima svojim! Hvala mu.
