Dana 8. travnja 1263. prigodom ekshumacije tijela svetog Ante, koje je bilo položeno u novi lijes unutar dostojnijeg groba, u sada dovršenom dijelu bazilike u izgradnji, sedmi general sv. Franjevačkog reda je bio prisutan, sveti Bonaventura iz Bagnoree te je svjedočio da, dok je ostatak tijela bio pretvoren u prah, “jezik svetog Antuna, iako je bio pod zemljom trideset i dvije godine, bio je tako svjež, crven i lijep, kao da presveti otac upravo je umro.”
O tome nam govori “Benignitas” (i to je najstarije svjedočanstvo), koje datira desetak godina neposredno nakon događaja. Manje precizan u brojanju godina ukopa, ali s vrlo zanimljivim detaljima, obavještava nas da “nisu samo fratri ovjeravali stvar, nego ii mnogi laici, osobito dvanaestorica dostojnih vjere koje je izabrala općina Padova, koji su potom svjedočili o ovom izvanrednom čudu Papi“.
“Raimondina” datira oko 1293. godine. On piše: “Jezik sveca, koji je bio Kristova truba, instrument Duha Svetoga i brončani stup Svetohraništa, pronađen je toliko netaknut i oštar da se činilo da pripada živom čovjeku”.
Molitva za milost
Divni sveti Antune, slavan po glasu čudesa i po sklonosti Isusovoj, koji je došao u obliku djeteta da počiva u tvojim rukama, isprosi mi od svoje dobrote milost koju žarko želim u svom srcu. Vi, tako suosjećajni prema bijednim grešnicima, ne obraćate pozornost na moje nedostatke, nego na slavu Božju, koju ćete opet uzvisiti i na moje vječno spasenje, ne odvajajući se od zahtjeva koji sada usrdno potičem.
Neraspadnuta tijela brojnih svetaca mistični su fenomen Katoličke Crkve koji stoljećima ukazuje na prisutnost Boga u svijetu u hram Duha Svetoga koji ne može propasti kao i u vječni život.
