Fra Modestino Fucci (1917.-2011.) bio je sveti brat koji je godinama živio uz Padre Pija u samostanu u San Giovanni Rotondu.
Često je imao privilegiju služiti na tradicionalnoj latinskoj misi koju je slavio sv. Pio. Svečeva smrt 1968. označila je vrhunac i kraj jednog velikog razdoblja u Crkvi.
Brat Modestino pažljivo je zabilježio svoje dojmove o tome kako je bilo služiti na svetoj žrtvi mise koju je slavio sv. Pio, a oni su objavljeni u proljetnom izdanju samostanskog časopisa „Glas Padre Pija“ za 2014.
Molitva Padre Pija koja rastjeruje svaki strah: Ukazao mu se Isus i rekao…
Zapalilo mu se lice
Gledao bih i promatrao Padre Pija izbliza svaki put, od trenutka kada bi u zoru napustio ćeliju da slavi misu. Vidio bih ga u stanju patnje i tjeskobe. Djelovao je nemirno. Čim je stigao u sakristiju, gdje je obukao sveto ruho, imao sam dojam da već više nije svjestan što se oko njega događa.
Bio je potpuno zaokupljen i svjestan onoga što je ispunio. Njegovo lice koje je bilo normalne boje postalo je zastrašujuće blijedo kada je stavio amice. Od tog trenutka više ni na koga nije obraćao pažnju. Odjeven u sveto ruho krenuo je prema oltaru. Iako sam išao ispred njega, bio sam svjestan da mu je hod postao otegnutiji, a lice tužno. Činilo se da se uvijek više saginje, kao da je, mislio sam, zgnječen pod težinom golemog nevidljivog križa.
Kad je stigao do oltara, poljubio ga je s ljubavlju i njegovo se blijedo lice tada zapalilo. Obrazi bi mu postali grimizni, koža prozirna, tako da se gotovo vidio potok krvi koja mu je navirala u obraze.
Nakon uvoda, šupljim i teškim udarcima tukao se po prsima kao da optužuje samog sebe za sve najgore grijehe koje je čovjek počinio. Oči su mu ostale zatvorene ne uspijevajući spriječiti krupne suze koje su nestajale u njegovoj gustoj bradi.
Plakao obilnim suzama: Pred njim je bio Bog
Na evanđelju , dok je naviještao Božju riječ, kao da se hranio tim riječima, kušajući njihovu beskrajnu slatkoću. Odmah nakon toga započeo je razgovor između Padre Pija i Vječnoga. Ovaj je razgovor natjerao Padre Pija da zaplače obilne suze koje sam vidio kako briše velikim rupčićem.
Padre Pio, koji je od Gospodina primio dar kontemplacije, ušao je u ponore otajstva Otkupljenja. Koprene tog otajstva razderane patnjom njegove vjere i ljubavi, sve je ljudsko nestalo iz njegova vida. Pred njegovim pogledom bio je sam Bog!
Svi su vidjeli Padre Pija kako pati. Liturgijske molitve izgovarao je teško i prekidan jecajima. Neugoda koju je padre osjećao zbog prisutnosti i istražnog pogleda drugih bila je ogromna. Vjerojatno bi radije slavio misu u samoći kako bi mogao dati na volju svojoj patnji i svojoj neopisivoj ljubavi.
Bojao sam se da će mu srce puknuti
U tim je trenucima Padre Pio živio osjetljivo i stvarno osjećao muku Gospodnju. Vrijeme je brzo prošlo, ali on je bio izvan vremena! Zato je njegova misa trajala sat i pol ili vjerojatno više. Na Uzvišenju je njegova patnja dosegla vrhunac. Gledajući njegov plač, njegov jecaj, bojala sam se da će mu srce puknuti, da će se iz trenutka u trenutak onesvijestiti. Božji je Duh do sada prodro u cijelo njegovo tijelo. Njegova je duša bila zanesena Bogom. Prinio se s Kristom kao žrtva za svoju braću u progonstvu.
Svaka njegova gesta označavala je njegov odnos s Bogom. Mora da mu je srce gorjelo poput vulkana. Intenzivno je molio za svoju duhovnu djecu, za bolesne i za one koji su već napustili ovaj svijet. Tu i tamo laktovima se naslanjao na oltar, vjerojatno kako bi olakšao ranjena stopala od težine tijela. Čuo sam ga kako često kroz suze ponavlja: “Bože moj! O moj Bože!” Spektakl vjere, ljubavi, patnje i emocija koji je dosegao točku drame kada je Padre podigao Hostiju. Rukavi surplice su se spustili i njegove iskidane, krvave ruke bile su svima na vidiku, dok je njegov pogled bio uprt u Boga!
Dvije strašno moćne riječi kojima je otac Pio uvijek uništio đavla: ‘Ne mogu to izgovoriti’
Njegove mise dovele su do brojnih obraćenja: Narod je bio zaprepašten
Na pričesti kao da se smirio. Preobražen u strastvenoj, ekstatičnoj napuštenosti, hranio se Isusovim tijelom i krvlju. Koliko je ljubavi izbijalo iz njegova lica! Narod, zaprepašten, nije mogao ne kleknuti pred tom mističnom mukom, do tog potpunog uništenja samog sebe. Inkorporacija, asimilacija, fuzija bila je totalna! Padre Pio bi ostao kao zapanjen kušajući svu božansku slast koju samo Isus u Euharistiji zna dati.
Tako bi misna žrtva bila dovršena stvarnim sudjelovanjem ljubavi, patnje i krvi. I to je dovelo do mnogih obraćenja. Na kraju mise proždrijela bi ga još jedna patnja – odlazak u zbornicu kako bi ostao sam i u tišini, sabran u molitvi kako bi mogao zahvaliti Isusu. Ostao bi nepokretan kao bez života. Da ga je netko prodrmao, ne bi primijetio, toliko je bio zadubljen u božansku kontemplaciju.
