Dana 8. travnja 1263. prigodom ekshumacije tijela svetog Ante Padovanskog, koje je bilo položeno u novi lijes unutar dostojnijeg groba, bio je prisutan sedmi general sv. franjevačkog reda, danas sveti Bonaventura iz Bagnore te je svjedočio da, dok je ostatak tijela bio pretvoren u prah, “jezik svetog Antuna, iako je bio pod zemljom trideset i dvije godine, bio je tako svjež, crven i lijep, kao da presveti otac upravo je umro.”
O tome nam govori “Benignitas” (i to je najstarije svjedočanstvo), koje datira desetak godina neposredno nakon događaja.
Manje precizan u brojanju godina ukopa, ali s vrlo zanimljivim detaljima, obavještava nas da “nisu samo fratri ovjeravali ovu čudesnu stvar, nego i mnogi laici, osobito dvanaestorica dostojnih vjere koje je izabrala općina Padova, koji su potom svjedočili o ovom izvanrednom čudu Papi“.
Životopis svetca poznat kao ‘Raimondine’ datira oko 1293. godine.
Tamo piše: “Jezik sveca, koji je bio Kristova truba, instrument Duha Svetoga i brončani stup Svetohraništa, pronađen je toliko netaknut i oštar da se činilo da pripada živom čovjeku”.
Neraspadnuta tijela brojnih svetaca mistični su fenomen Katoličke Crkve koji stoljećima ukazuje na prisutnost Boga i u tijelu onih koji Ga žive, a koje kao hram Duha Svetoga ne može propasti nego živi za vječni život.
Zanimljiv je taj Antunov neraspadnuti jezik i njegova poruka, s obzirom na ono što je on činio u ovom svijetu.
Sveti Antun naime rođen je u Lisabonu, 1915.. Pridružio se Reguli sv. Augustina no, ubrzo pošto je zaređen za svećenika prelazi u Manju braću. Ovim se želio posvetiti širenju vjere među narodima Afrike.
Ipak, najveći uspjeh imao je propovijedajući u Francuskoj i Italiji i obraćajući heretike. Bio je prvi član svoga Reda koji je svoju braću učio teologiji. Umro je u Padovi, a kanoniziran je (proglašen svetim) za manje od godinu dana!
Čudesa odmah nakon njegove smrti postala su veoma brojna.
Ona su dokumentirana, a 53 ih je opisano u knjizi “Život sv. Antuna – Assidua”, što je pročitano i pred Papom Grgurom IX.
On je poznavao, volio i propovijedao Riječ Božju izvanredno.
Proglašen je Doktorom Crkve 1946. od strane pape Pija XII. Samo je 33 sveca počašćeno ovom titulom.
Crkva ga je proglasila naučiteljem zbog njegove jake čežnje i oduševljenja za širenjem Evanđelja i života po poruci Božje riječi.
I mi smo pozvani biti evangelizatori po njegovom uzoru i svetosti. Antun je posjedovao briljantan talenat naučavanja i propovijedanja a o njegovoj snazi na tom području do danas svjedoči njegov neraspadnuti jezik.
Svojim životom, naporima, molitvom postao je bez sumnje sličan Isusu. Bio je sjajan u tome da ljubeći Božju riječ i razumijevajući je, donese je i prilagodi svakodnevnim situacijama života. Upravo tu Crkva naročito želi nasljedovati svetoga Antuna. Naučimo od sv. Antuna značenje prave mudrosti. “Kada Duh Sveti zahvati dušu, On je ispunjava svojim plamenom i daje da zahvata i druge” – sv. Antun.
Zagovara i štiti
Sveti Antun časti se i kao zaštitnik propovjednika, siromaha, budućih majki, putnika, ribara, mornara, starih ljudi, žetvi, konja, izgubljenih stvari, pošte, brodoloma, gladovanja, Portugala i vjere u Presveti Sakramenat.
Jedna priča iz 1647. opisuje moć Antunova zagovora.
Otac Erasto Villani iz Padove vraćao se brodom u Italiju iz Amsterdama. Brod se s posadom i putnicima zatekao u jakoj oluji. Prijetilo je utapljanje u moru. Otac Erasto ohrabrio je svakoga da se moli svetom Antunu. Tada je bacio nekoliko komada odjeće, kojom je tijelo sv. Antuna bilo dodirnuto, u more. I odjednom, oluja je prestala, vjetar stane i more se smiri.
Jednom je franjevačkom novaku dosadio redovnički život i odluči napustiti zajednicu. Odlazeći, uze i Antunov psaltir. Antun vidjevši da nema psaltira, počeo se moliti da ga pronađe i vrati. Bog je molitvu uslišao tako da se Antunu vratio ne samo psaltir, već i mladić koji je pristupio Redu ponovo. Ovaj psaltir se i danas čuva u franjevačkom samostanu u Bolonji. Otuda je poznat i kao pronalazač izgubljenih i ukradenih stvari.
Sv.Antun poznat je i kao sveti “ugovarač braka”, u Španjolskoj to zovu “Santo Casamentero” ili svetac zaštitnik onih koji traže bračnog druga.
Što je s ljiljanom?
U mnogim mjestima na njegov blagdan blagoslove se ljiljani i dijele onima koji ih hoće. Neki ljudi ove ljiljane osuše i čuvaju ili nose na sebi u odjeći. Ljiljan podsjeća svog vlasnika na čistoću koju je posjedovao sv. Antun i potrebu da se molimo za dar čistoće, napose u iskušenjima.
Korijeni ovog običaja dosežu do 18. Stoljeća nakon francuske revolucije. Franjevci su bili iseljeni sa Korzike i njihova crkva ostala je napuštena. Ljudi su ipak posjećivali tu crkvu na blagdan sv. Antuna i jedne godine iako je prošlo čak nekoliko mjeseci nakon Antunovog blagdana jedan vjernik naišao je u crkvu i našao ljiljane još uvijek sveže. Običaj blagoslova ljiljana odobren je od Pape Leona XIII. U molitvi blagoslova tražimo milost da zadržimo kreposti, zadobijemo mir i zaštitu od zla.
Ne vole ga zli duhovi
“Evo Križa Gospodnjega, bježite stranke protivnikove! Pobijedi lav od plemena Judina, korijen Davidov, Aleluja, Aleluja.”
Ovo su riječi s pomoću kojih je sv. Antun s uspjehom odbijao nasrtaje zla duha. Ove poznate zazive sv. Antuna neki ljudi nose sa sobom, tražeći da ih se zaštiti. Običaj nošenja i moljenja dolazi iz Portugala. Tamo je jedna žena bila iskušavana od vraga mišlju o samoubojstvu – željela se baciti u rijeku i utopiti se. Na putu da to i uradi zastala je pred franjevačkom kapelom da se pomoli pred kipom sv. Antuna. Tijekom molitve zaspe i vidje sv. Antuna kako je oslobađa tog poremećenog stanja uma.
Probudivši se nađe pored sebe pisamce koje joj je dao sv. Antun upravo s ovim riječima zaziva. Original ovog pisma čuva se s kraljevskim blagom Portugala. Sam sv. Antun iskusio je borbu s vragom koji ga je pokušao zadaviti. Stari fratarski zapis kaže da ga je Antun otjerao prizivajući Marijinu pomoć i čineći znak križa. Riječi ovog sv. Antunovog zaziva, Papa Siksto V. uklesao je u obelisk koji je postavio na sredinu trga pred Bazilikom sv. Petra u Rimu.
Susret s Bogom i Gospom
Antun je spremno i u duhu vjere dočekao čas prijelaza Ocu. Bio je petak, 13. lipnja 1231., kada je o podne Antun sišao sa svoga skloništa na orahu. Tek što je sjeo jesti s braćom, zahvatila ga je jaka klonulost. Bio bi se srušio da ga braća nisu podržala. Slabim glasom iznemogli Antun zamoli braću da ga vrate u Padovu. Želio je umrijeti u svojemu samostančiću, blizu drage mu crkvice Svete Marije. Jedan seljak stavio im je na raspolaganje svoj prijevoz, gdje je Svetac smješten na slami.
U pratnji brižljivog subrata Luke Antun je krenuo na posljednje putovanje. Dan se već naginjao zalazu kada su stigli blizu grada. Antun je već bio pri izdisaju, pa ga nagovore da svrati u Arcellu, gdje su boravila braća zadužena za klarise. Tu je u jednoj skromnoj sobici, koja se pobožno čuva do dana današnjega, Antun krenuo u susret Gospodinu. Posve iznemogao, ali još pri svijesti, zatraži sakramenat pomirenja, svetu euharistiju i bolesničko ulje.
Zatim, krajnjim naporom, izusti pjesan Blaženoj Djevici: “O preslavna Kraljice, uzdignuta iznad zvijezda!” Očima punim svjetla Svetac je nepomično gledao prema nebu. “Što vidiš?”, upita ga brat Luka. “Vidim svojega Gospodina”, tiho odgovori umirući. Smrtna borba kratko je potrajala, a prijelaz u nebo bio je vedar i lagan. Tako se ugasio za ovaj svijet jedan od najvećih apostola Isusa Krista i njegova evanđelja. Antun je imao 36 godina.
