Danas s ponosom i radošću u srcu slavimo svetog Leopolda Bogdana Mandića, drugog kanoniziranog hrvatskog sveca, franjevca kapucina, apostola ispovijedi i kršćanskog jedinstva, proslavljenog ispovjednika čije se štovanje odmah nakon njegove smrti proširilo po svim narodima i kontinentima svijeta.
Svetim za cijelu Crkvu proglasio ga je Ivan Pavao II 16. listopada 1983. a 2020. godine Crkva je proglasila je našeg Leopolda Mandića zaštitnikom svih onih koji boluju od raka. Osim što je sam Leopold Mandić, i sam obolio od raka jednjaka razlog zašto je sveti Leopold Mandić, naš Hrvat, zaštitnik svih oboljelih od raka je i u tome što su mnogi liječnici i obitelji poslali na tisuće svjedočanstava ozdravljenja po zagovoru svetog Leopolda Mandića, Talijanskoj biskupskoj konferenciji. Peticiju za postavljanje sv. Leopolda Mandića zaštitnikom oboljelih od raka potpisalo je čak 67 tisuća ljudi diljem svijeta.
No, nije samo rak bolest koju svetac zagovara. Leopold Mandić snažan je zagovornik kod svih bolesti, a među čudima priznatim od Vatikana nalaze se i ova dva koja donosimo; ozdravljenje želuca, i spriječavanje amputacije noge, pred kojima je znanost zanijemila.
Naime, nakon zdravog i marljivog života Paolu Castelliju, rođenom 2. ožujka 1902. u Pagnano di Merate u pokrajini Lecco, srušio se svijet: u nedjelju 4. ožujka 1962. ujutro, kad se vratio s mise, napali su ga jaki bolove u trbuhu. Hitno je hospitaliziran u bolnici Merate, dijagnosticirana mu je perforacija želuca te je podvrgnut hitnoj operaciji.
Smrt nije stigla
No, tijekom operacije kirurzi su otkrili trombozu s opsežnim infarktom tankog crijeva. Operacija je obustavljena jer se više nije imalo što učiniti, a iste večeri župnik mu je udijelio bolesničko pomazanje.
Unatoč svim izgledima, smrt Paulu nije stigla. Njegova supruga, koja je dugo bila vjernica odana oca Leopoldu, pričvrstila je medalju Sluge Božjega na košulju svoga muža. A tijekom operacije povukla se u kapelu na molitvu i nastavila je moliti sljedećih dana, sigurna da će biti uslišana.
Četiri dana nakon operacije, žena je pred mužem izmolila dvanaest Očenaša. Tek što ih je završila, njezin muž je povikao: “Bolestan sam, umirem!” U tom trenutku gospođi nije preostalo ništa drugo nego uzviknuti: “Gospodine, budi volja tvoja.“
Klinički izliječen
U isti čas Castelli stane vikati: “Izliječen sam, izliječen sam: nemam više ništa!” Nakon što je proveo mirnu noć, ujutro ga je liječnik našao posve izliječenog, što je bilo čudo. Poslan kući, nastavio je puni život u polju. A bolesti ni traga, kao da je nikad nije ni bilo. Ovo čudo bilo je uvršteno u proces kanonizacije sv. Leopolda Mandića.
Treće čudo
U godini milosti 1977. dogodilo se čudo koje je svetog Leopolda Mandića uzdiglo na slavu oltara. Dobitnica čuda je Elisabetta Ponzolotto, rođena u pokrajini Trento 20. kolovoza 1925..
Dana 15. ožujka primljena je u bolnicu Ala zbog srčane gripe. Liječnici su dijagnosticirali i postembolijsku ishemiju lijevog donjeg uda. Kontinuirani tretmani bili su dovoljno neučinkoviti da izazovu gangrenozni proces u prstima lijeve noge.
Amputacija noge
U podne 27. ožujka, nakon konzultacija, liječnici su odlučili amputirati nogu kako bi spasili život pacijentice. Elisabetta je rekla da iz posebnih razloga neće prihvatiti operaciju.
Evo iskaza Elisabette Ponzolotto na suđenju:
“Kad su mi liječnici rekli da, da bih se spasila, moram amputirati nogu, odgovorila sam da trenutno neću prihvatiti operaciju, jer čekam odgovor od svoje osobe od povjerenja, a mislila sam na blaženog patera Leopolda. Pojačala sam molitvu blaženiku, uvijek držeći njegovu sliku s relikvijom na bolnoj nozi. Potpuno sam mu se povjerila s najvećim povjerenjem, dapače sa sigurnošću da ću biti saslušana. Stalno sam ponavljala: „Oče Leopoldo, pomozite mi, pomozite mi“. Čuo me je. U jednom trenutku, dok je medicinska sestra izašla, a ja sam bila u sobi, sjedila na krevetu, naslonjena na jastuke, vidjela sam kako ulazi mali kapucin fratar bijele brade. Odmah sam ga prepoznala. Bio je to otac Leopold. Pogledao me i nasmiješio se. Obišao je krevet, pogledao nogu i rekao: “Znam da mnogo patiš i da ćeš morati podnijeti mnogo boli, ali noga će biti spašena”. Odgovorila sam: “Rado prihvaćam sve ovo, samo da spasim nogu”. Nasmiješio se i polako izašao kroz vrata. Briznula sam u plač. Bolovi u nozi su nestali, osjetila sam da se ugrijala i da je mogu pomaknuti».
Odluka liječnika
Tako su liječnici ustanovili da su dan ranije na konzilijumu procijenili da je potrebna amputacija noge, a dan poslije više nije bila potrebma. Gospođa Ponzolotto vratila se kući, nastavivši s kućanskim poslovima, a noga joj više nije patila.
40 godina ispovijedi
Njegova ispovjedaonica bila je opsjednuta od ljudi svakodnevno po deset, pa i više sati; i tako kroz gotovo 40 godina! A ljudi i pokornici dolazili su ne samo iz Padove i njezine okolice, nego i iz drugih udaljenih mjesta Italije. K njemu su na ispovijed hrlili ljudi različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka; od visokih oficira do radnika i domaćica, svećenici, industrijalci, trgovci. Svi su se oni gurali oko njegove ispovjedaonice-sobice i strpljivo čekalo svoj trenutak za izmirenjem s Bogom i ljudima.
Leopoldov duhovni život i rad nalazio je svoje žarište i izvorište u Euharistiji, a osobitom sinovskom ljubavlju je gorio prema Bezgrešnoj koju je nazivao svojom “Gospodaricom”.
Po naravi je bio nagao, u mladim je danima znao ponekad planuti i srdžbom, ali se poniznom upornošću borio protiv svoje prirode i uz duhovni napor uspio je postići takvu skromnu blagost da su ga neki čak smatrali i previše blagim, a pogotovo u ispovjedaonici. Bio je i veliki ljubitelj prijateljstva sa svim ljudima, pa su ga mnogi već za života, a osobito poslije smrti, počeli smatrati svecem i pomoćnikom obitelji u njezinim potrebama i nevoljama.
Kad je iscrpljen ispovjedničkom službom i bolešću 30. srpnja 1942. preminuo u Padovi, vjerni ga je narod sa svoje strane odmah proglasio svecem. Njegovo se štovanje, upravo munjevitom brzinom proširilo po svim zemljama i kontinentima. U našoj domovini (Hrvatskoj) njegovo štovanje počeo je najprije širiti kardinal Alojzije Stepinac.
Mrtvo tijelo fra Leopolda kroz 21 godinu počivalo je na gradskom groblju u Padovi, a onda je 19. rujna 1963. preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa u Padovi. Na temelju spontanog štovanja i brojnih svjedočanstava o zadobivenim milostima po njegovu zagovoru, crkvene vlasti su 16. siječnja 1946. otvorile proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Cijeli postupak je zaključen 20. ožujka 1952. Pošto je proces za proglašenje blaženim završen u nepune 34 godine od njegove smrti, Leopolda Bogdana Mandića blaženim je proglasio papa Pavao VI. na trgu pred bazilikom sv. Petra u Rimu 2. svibnja 1976.
Generalni postulator Kapucinskog reda 4. srpnja 1977. uputio je Zboru za proglašenje svetaca molbu da se nastavi s postupkom i za Leopoldovo proglašenje svetim. U godini 1980.-1981. u Trentu su obavljena ispitivanja u vezi s čudom ozdravljenja Elizabete Ponzolotto, a koje je predloženo u apostolskom postupku za njegovo proglašenje svetim. Nakon što je papinski liječnički savjet potvrdio velikom većinom glasova da je ozdravljenje gospođe Ponzlotto, uslijedila je objava dekreta pape Ivana Pavla II. o dokazanom čudu koje se dogodilo na zagovor blaženog Leopolda. Dana 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. svečano je proglasio Leopolda svetim.
Molitva za zdravlje
Dobri Oče, Stvoritelju ljudi, po Duhu Životvorcu darovao si nam život na kojem ti zahvaljujemo. Tebi je poznato kako nas snalaze mnoge nevolje, kako različite bolesti nagrizaju tvoj dar života u nama. Po svojoj očinskoj dobroti, po zaslugama našeg Spasitelja Isusa Krista, te po zagovoru sv. Leopolda koji je i sam iskusio teške bolesti, smiluj nam se u bolestima, pomozi našem bolesnom bratu / sestri …., blagoslovi našu patnju i pohodi nas zdravljem duše i tijela. Hvala ti Gospodine, što nas uslišavaš naše molitve koje ti prinosimo po zagovoru sv. Leopolda Mandića. Amen. Oče naš… Zdravo Marijo…. Slava Ocu…
