Selo Blanot smješteno je u dugoj, uskoj dolini okruženoj slikovitim planinama. Neugledno zbog svog položaja, ipak su ljudi bili naklonjeni Bogu koji ih je počastio euharistijskim čudom. Fizički dokaz ovog događaja još uvijek se čuva u crkvi u kojoj se dogodio.
Prije nego što ispričamo čudo, bilo bi najbolje podsjetiti na koji se način dijelila sveta pričest u 14. stoljeću (a na mnogim mjestima i danas). Za vrijeme svete mise, kada bi se približilo vrijeme podjele pričesti, pričesnici bi pristupili oltarnoj ogradi koja je dijelila tijelo crkve od svetišta. Zauzevši svoja mjesta jedan do drugog duž ograde, kleknuli bi. Otprilike u isto vrijeme, dva oltarnika bi prišla ogradi i zauzela svoja mjesta po jedan na svakom kraju. Posegnuvši dolje za dugom lanenom tkaninom koja je visjela duž ograde na strani okrenutoj prema svetištu, svatko bi uzeo svoj dio tkanine i prebacio je preko vrha ograde. Pričesnici bi potom stavili ruke ispod platna. Svećenik, držeći ciborij s posvećenim hostijama, prilazio jednom kraju ograde i dijelio Hostije dok se kretao po njezinoj dužini. U vrijeme čuda ovo je bio način na koji se sveta pričest primala u Blanotu.
Čudo se dogodilo na uskrsnu nedjelju, 31. ožujka 1331., na prvoj misi tog dana, koju je služio Hugues de la Baume, vikar iz Blanota. Zbog svečane prigode, dva čovjeka iz župe po imenu Thomas Caillot i Guyot Besson također su služila uz oltariste. U vrijeme pričesti dva su čovjeka prišla ogradi oltara, zauzeli svoja mjesta na oba kraja i okrenuli dugu tkaninu preko ograde. Župljani su zauzeli svoja mjesta, držali ruke ispod platna i čekali pristup svećenika.
Jedna od posljednjih koja je primila bila je žena po imenu Jacquette, opisana kao udovica Regnauta d’Effoura. Svećenik joj je položio hostiju na jezik, okrenuo se i krenuo prema oltaru. Tada su i muškarci i nekolicina pričesnika vidjeli kako hostija pada iz ženinih usta i pada na platno koje joj pokriva ruke. Dok je svećenik postavljao ciborij u tabernakul, Thomas Caillot je prišao oltaru i obavijestio ga o nesreći. Svećenik je odmah napustio oltar i prišao ogradi; ali umjesto da nađe Hostiju, vidio je mrlju krvi iste veličine kao Hostija, koja se očito otopila u krvi.
Kad je misa završila, svećenik je odnio tkaninu u sakristiju i stavio umrljano mjesto u posudu napunjenu čistom vodom. Nakon što je oprao to mjesto i izribao ga prstima nekoliko puta, otkrio je da, daleko od toga da je postalo manje i svjetlije, zapravo je postalo veće i mnogo tamnije. Kad je skinuo krpu s umivaonika, iznenadio se kad je otkrio da je voda postala krvava. Svećenik i njegovi pomoćnici bili su ne samo začuđeni, nego i prestrašeni, te su uzviknuli: “Ovo je Predragocjena Krv Gospodina našega Isusa Krista!” Svećenik je tada uzeo nož i, nakon što ga je oprao, izrezao iz platna komad na kojem je bio krvavi otisak Hostije. Ovaj četvrtasti komad tkanine bio je s poštovanjem postavljen u tabernakul.
Petnaest dana kasnije, dužnosnik nadbiskupije Autun, Jean Jarossier, otputovao je u Blanot kako bi pokrenuo istragu. S njim je bio cure’ de Lucenay, monsinjor od Autuna i apostolski bilježnik.
Ispitivanje svjedoka obavljeno je u nazočnosti Pierrea Osnonouta, liječnika iz Blanota. Rezultate ove istrage poslao je nadbiskup Pierre Bertrand papi Ivanu XXII., koji je izrekao povoljnu presudu i dodijelio oproste onima koji će služiti misu u župnoj crkvi u Blanotu. Kopije dokumenata još uvijek se čuvaju u gradskoj vijećnici u Blanotu.
Hostije koje su ostale u ciboriju nakon podjele svete pričesti te vazmene nedjelje nikada nisu bile korištene, već su brižljivo čuvane u svetohraništu. Razlog tome nije poznat, iako bi se moglo nagađati da je svećenik želio izbjeći moguće ponavljanje čuda. Godine 1706. te su hostije, sačuvane u dobrom stanju nakon 375 godina, nošene u petosatnoj procesiji oko župe Blanot u poštivanju godišnjice čuda. U obredu su sudjelovali mnogi prelati i mnoštvo puka župe i okolice. Po završetku procesije srebrni ciborij s hostijama vraćen je u zlatnu kutiju u kojoj se čuvao. Ovo je pažljivo postavljeno u glavni tabernakul crkve.
Dugi niz godina održavale su se komemorativne procesije i posebna obilježavanja, no to je prekinuto početkom Francuske revolucije kada su nasilni fanatici oskvrnjivali katoličke crkve i otimali vrijedne predmete.
27. prosinca 1793. skupina revolucionara ušla je u crkvu i hrabro otvorila tabernakul. Krvavom tkaninom, sada zatvorenom u kristalnoj cijevi, zapravo je rukovao jedan od njih, ali je srećom procijenjena kao mala vrijednost. Nakon ovog oskvrnuća crkve, relikvija je povjerena na čuvanje pobožnom župljaninu Dominiqueu Cortetu. Dok je bila u njegovoj kući bila je štovana i iskazivano joj je sve poštovanje, ali unatoč ovoj brizi, cijev je bila napuknuta i na vrhu i na dnu. Jednu od ozljeda uzrokovao je M. Lucotte, liječnik iz Blanota, koji ju je često ljubio i stavljao na oči vjernicima. Drugi kraj je slučajno puknut dok je bio skriven u ladici ormara.
Nakon revolucije, kada je ponovno uspostavljen mir, mnoge su osobe ispitivane o autentičnosti tkanine unutar kristalne cijevi. Svi su se složili da je to isti onaj koji se čuvao u crkvi. Nakon što su se crkveni dužnosnici uvjerili u autentičnost relikvije, ona je svečano vraćena u crkvu i položena u kutiju presvučenu baršunom koja je pak smještena unutar svetohraništa.
Nešto kasnije za relikviju je dizajnirana nova kristalna cijev. Na oba kraja su prstenovi od zlata i bakra, s križem na vrhu. Cijev, s jasno vidljivom tkaninom, zapečaćena je i čuvana u posebnom ostenzoriju. Ovo je u podnožju ukrašeno s četiri emajlirane ploče koje prikazuju događaje iz povijesti relikvije.
Svake godine na Uskrsni ponedjeljak, prema starom običaju, relikvija je svečano izložena u crkvi u Blanotu.
