Vjera u istinsku prisutnost Tijela i Krvi Kristove u Euharistiji opada u zapadnim zemljama, što je veliki znak vremena kao i velika zamka zloga jer upravo prisutnost Boga u Euharistiji, ono je što sprječava svijet od goleme propasti.
Ljudi naime nisu svjesni tame koja prijeti čovječanstvu ako se svijetlo Božje potpuno ugasi, a što je plan zloga koji neumorno radi na prikrivanju istine o Euharistiji. Osim što nam je u Evanđelju Isus jasno govorio da je upravo Tijelo i Krv hrana koja nam omogućuje život, (Iv 6,52-59), zlo je uspjelo poljuljati vjeru u istinsku prisutnost. No, Gospodin u svom milosrđu ostavlja prekrasna Euharistijska čuda koja kroz povijest dozivaju, opominju i neprestano obraćaju Božji narod pod nebeskim svodom.
Ovdje ćemo govoriti o tri čuda lebdećih hostija kojima su svjedočile tisuće ljudi:
Jedinstveni slučaj koji bi se upravo mogao nazvati autentičnim „modernim euharistijskim čudom”, dogodio se u Francuskoj u studenom 1999. godine. Tijekom misnog slavlja u donjoj lurdskoj bazilici, tijekom posvećenja, hostija je ostala lebdjeti u zraku. Slavlje je bilo praćeno direktnim televizijskim prijenosom te je tisuće ljudi u svojim domovima moglo vidjeti što se dogodilo. U Francuskoj postoji također jedan videozapis koji je izvanredan i dojmljiv dokument, a dostupni video pogledajte na kraju teksta..
Misu je tada slavio nabiskup Lyona, a s njim su koncelebrirali i pariški nadbiskup, kardinal Jean˗Marie Lustiger, svi francuski biskupi, mnogi svećenici te poglavari trapističkih samostana iz cijeloga svijeta
Ovo nije prvi put u povijesti da hostije, odnosno Tijelo Kristovo lebdi. Čudo se dogodilo i 1608. godine na blagdan Duhova u časnom benediktinskom samostanu Faverney, biskupija Besancon, blizu švicarske granice.
Lebdjele 33 sata
Naime, poslijepodne tog dana mnogi su se hodočasnici našli na klanjanju Presvetom oltarskom sakramentu, no kako se noć sve više bližila, i njih je bilo sve manje. Kad je benediktinac Garnier oko 23 sata u ispovjedaonici ostao sam i izmoren od naporna dana, odlučio se i on malo odmoriti. Ugasio je sve svijeće, samo je dvije lampe ostavio da gore pred Presvetim oltarskim sakramentom. Onda je otišao u svoju ćeliju.
Kad se svećenik Garnier u ponedjeljak rano ujutro u 3 sata vratio u crkvu, debeli oblaci dima prodirali su iz crkve pri otvaranju vrata. Zaprepašteno je primijetio posljednji treptaj vatre na mjestu gdje je bio oltar s izloženim Presvetim. Hitro je pozvao šestoricu subraće koji su odmah u debelom dimu počeli tražiti pokaznicu s Presvetim.
Uzaludno su pretraživali razvalinu. Drveni je oltar bio potpuno srušen i izgorio, jedan svijećnjak bijaše rastopljen, a drugi je pao i razbio se. Mramorna ploča, na kojoj je pokaznica stajala, ležala je ispod pepela i žeravice raspadnuta u tri dijela i bila je toliko vruća da je nisu mogli ni dirnuti.
U međuvremenu su došli stanovnici Feverneya s hodočasnicima kako bi pomogli spasiti što se još spasiti moglo. Pater Gernier duboko je sada žalio što je Presveto ostavio samo. U taj se tren začuo poklik radosti u zadimljenoj crkvi. Novak, imenom Brenier, koji je pomagao tražiti svete hostije, ugledao je, u vis gledajući, pokaznicu sa svetim hostijama koje su slobodno lebdjele u zraku visoko iznad rešetaka kora.
Pater Garnier uzbuđeno je i nehotice pošao rukom prema pokaznici. Jedan ga je subrat u tome spriječio upozorivši ga kako se ovdje pred njihovim očima upravo događa autentično euharistijsko čudo. Svi su prisutni vidjeli to čudo, neoštećene hostije u pokaznici koja je lebdjela bez ikakve podloge ili oslonca jer oltar bijaše posve izgorio. Čak su se srušile sve rešetke kora pred očima mnogih hodočasnika, a lebdeća pokaznica nije nimalo podrhtala.
Svladani pobožnim divljenjem svi su se prisutni bacili na koljena pred Presvetim oltarskim sakramentom koji je u plamenu ostao neoštećen. Redovnici, koji se odmah nisu mogli snaći, brzo su dozvali kapucine iz Vesoula, koji su bili na glasu kao izvrsni teolozi, kako bi se s njima posavjetovali što im je dalje činiti. Jahači su se raspršili po okolnim selima i raznosili dragu vijest.
Međutim, čudo lebdeće pokaznice i dalje je trajalo, ne samo onih 800 stanovnika Faverneya nego i 9.000 do 10.000 hodočasnika moglo je 33 sata promatrati čudo, što je trajalo od duhovskoga ponedjeljka do duhovskoga utorka, i tako se osobno uvjeriti u njegovu istinitost.
Još jedno čudo, još jedna opomena
U kanadskim novinama Vers demain od siječnja-veljače 1971. godine, čitamo o događaju kojem su svjedočili mnogi vjernici:
Jedne od posljednjih nedjelja u lipnju godine 1971., dogodilo se to kod župne mise u 7 sati u crkvi Beauceville, u provinciji Quebec. Svetu misu je služio župnik Charles Eugene Houde.
Nakon što je već izjavio da, prema odluci nadbiskupskog ordinarijata u Quebecu, imaju dopuštenje primati svetu pričest na ruku, reče prije svete mise: ‘Da ubuduće izbjegnemo komplikacije, od danas pa nadalje svi ćete vi primati svetu pričest na ruku’, — što je bilo protivno uputama biskupa, koji su dati vjernicima slobodu kod primanja pričesti.
Kad je došlo vrijeme svete pričesti, okrene se župnik s ciborijem u ruci prema vjernicima. Upravo je uzeo jednu hostiju i koraknuo da dijeli svetu pričest. Tada se podigoše same od sebe posvećene hostije (oko pedesetak) iz ciborija i lebdjele su u zraku i razdijeliše se oko celebranta po zraku, zatim polagano padoše na pod.
Župnik Houde bio je zbog tog događaja toliko potresen, da je ostao nepokretan stajati nekoliko minuta, blijed od užasa, a zatim, kao od neke unutarnje pobude, reče vjernicima.
‘Od sada dođite k sv. pričesti i primajte svetu hostiju na jezik, a ne na ruku, jer dragi Bog nam je dao znak’.
Zatim svećenik klekne i pokupi hostije s tepiha i podijeli svetu pričest. Kad se je vratio u sakristiju reče: ‘Nikada više u svom žtvotu neću dati svetu pričest na ruku.’
Snimljeno čudo u Lurdu
