Otac Hugo svećenik iz organizacije ‘Pomoć crkvi u nevolji’ govori u jednom intervjuu: ISIS je zauzeo grad, okupio muškarce u gradskom parku i svakoga pitao o vjeri. Ako bi odgovorili sa “Ja sam kršćanin”, odmah su dobili metak u glavu.
Nikada nećemo saznati koliko ih je tog dana umrlo za svoju vjeru.
Nijedan kršćanin nije se odrekao svoje vjere, niti jedan. Moderni mučenici koje samo u obećanom raju možemo sresti.
Svjedoci kažu da su iz ljubavi prema Kristu, s velikim dostojanstvom odlučili ne bježati niti se odreći vjere, znajući za posljedice.
Imate li pri ruci Bibliju? Pogledajte Otkrivenje 7.
Ne znam jesmo li na početku velikog progona, ali moglo bi se to odnositi i na ove hrabre mučenike vjere. Uzmi svoju Bibliju i pročitaj”, potiče svećenik:
‘I jedan me od starješina upita: Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše? Odgovorih mu: Gospodine moj, ti to znaš. A on će mi: Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu, i Onaj koji sjedi na prijestolju razapet će Šator svoj nad njima. Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega jer – Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore vodâ života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.’
Progovorila je Maríja Inés Espinosu, izvršna direktorica jednog od odjela Papinske udruge “Pomoć Crkvi u nevolji” ,
Svjedočila je okrutnom progonu s kojim se naša sveta Katolička Crkva danas suočava u mnogim zemljama.
Iz razgovora s Marijom Ines Espinosa:
– Prvo temeljno pitanje: ima li danas u Crkvi progona?
Da… Danas doživljavamo snažan progon Katoličke crkve. Afrika je jedno od najugroženijih mjesta na svijetu, ne zaboravljajući tragediju koju su doživjeli katolici u Sjevernoj Koreji, Kini, Nikaragvi i drugim zemljama.
Već dvije godine najviše su progonjeni katolici u sjevernoj Africi i taj se progon proširio poput sjene, dopirući do drugih zemalja.
Tijekom pandemije, progon je eksponencijalno rastao.
– Imate li kakvo svjedočanstvo koje ohrabruje?
Posebno se sjećam Rebece u Africi, mlade žene koju je oteo Boko Haram (fundamentalistička islamska teroristička skupina).
Pred njom su ubili njenog muža i voljenog sina, zatim su je oteli i više puta silovali dok nije ostala trudna.
Uspjela je pobjeći i rodila je dijete. Mogla je abortirati, a nije, kladila se na život, kao svetinju od Boga. I ne samo da je rodila svoje dijete, već je i oprostila svojim otmičarima.
Uz svu noćnu moru koju je morala proživjeti, to mi se činilo nevjerojatnom gestom nade.
Pitala sam ju:
-Zašto si rodila svoje dijete i zašto opraštaš svojim otmičarima?
– Ova beba nije kriva. To je svetinja od Boga i ja ću se o njemu brinuti kao o sinu svoga muža. Opraštam od srca jer je to ono što Bog želi da činimo.
Ono što je Rebeca učinila bilo je prekrasno. Njena priča nadilazila je postizanje malih svakodnevnih čuda, koja dotiču mnoge živote.
Toliko toga je postigla! Čak se i čovjek koji ju je prodao otmičarima na silovanje, a koji je bio iz susjednog plemena, već pomirio s njom, zamolio je za oprost i danas je podržava i pomaže joj u svemu.
Ovo je nova nada koju nitko ne bi mogao zamisliti. To su plodovi oprosta koji se rađa iz duše i sposoban je natjerati vas da volite, čak i one koji su vas toliko povrijedili.
