Iako rođen u katoličkoj obitelji otpao je od Boga s 13 godina. Punih dvadeset godina bio je ovisnik o kokainu i teškim drogama.
Toliko je bio loše da je pred hodočašće u Međugorje želio počiniti samoubojstvo.
Obitelj ga je na ‘prijevaru’ poslala u Međugorje, a on svjedoči da čim je prvi put prešao prag crkve svetog Jakova u Međugorju trenutno je i odmah oslobođen ovisnosti i moglo je započeti čudesno iscjeljenje njegova života.
Danas, kako kaže živi Međugorje.
Nevjerojatno je ovo svjedočanstvo o kojem je brujala Španjolska i zbog kojeg se u španjolskim medijima govorilo o sili i snazi Međugorja:
Svjedočio je za serijal Fuits of Medjugorje
“Ja sam Emilio Ferrando, imam 56 godina, iz Valencije sam, iz Španjolske. Potječem iz konzervativne katoličke obitelji, poglavito s očeve strane. Moja najstarija sestra bila je ovdje u Međugorju 2012. sa svojim mužem i troje djece i s još jednom mojom sestrom…
U tom trenutku ja sam zaista bio u jednoj fazi jako daleko od Boga. Kada mi je sestra rekla da je bila u jednom mjestu koje se zove Međugorje i u kojem se ukazala Gospa Marija, stvarno sam pomislio da je poludjela. Iskreno, rekao sam joj: Poludjela si!
Ali tad sam prvi puta čuo za Međugorje, bilo je to 2012. godine. Ja tu nisam ništa odlučivao. Uvijek kažem da sam prvi puta došao u Međugorje ‘obiteljskom zavjerom’.
Obitelj se urotila jer je cijeli svijet znao kamo idem, osim mene. Nisam imao pojma, danas sam sretan što u tom trenutku nisam znao što je Međugorje jer, iskreno, da sam znao, možda nikada ne bih došao.
Nikada ne bih pošao za Međugorje.
Bila je to prava obiteljska zavjera, uključujući i ljude s hodočašća u našoj grupi. Svi su znali zašto sam išao, svi osim mene. Došao sam prvi puta u Međugorje nakon što sam 35 godina bio daleko od Boga.
Moj prvi dojam o Međugorju bio je da nestanem i pobjegnem. Rekao sam ‘koji užas’. Bilo je to u mjesecu veljači, pa je bilo vjetra, kiše, hladnoće, sve pusto i mračno.
Te 2014. godine gotovo sve je bilo zatvoreno po zimi. Nije bilo ni simultanog španjolskog prijevoda od strane župe. I tako, htio sam pobjeći.
Taj prvi dojam o Međugorju bio je baš ‘ne želim ovdje ostati, želim odmah otići odavde.’ Ljudi s kojima sam došao, grupa od 22 hodočasnika, molili su od Sarajeva do Međugorja cijelo vrijeme, a ja sam bio zaboravio moliti i Oče naš pa sam pomislio da su me poslali s nekom sektom i osjećao sam da želim otići, pobjeći. Bez sumnje!
Mislim da… uvijek kažem da je Međugorje za mene bilo poput uskrsnuća, uskrsnuća mog života jer sam se već našao u vrlo lošim okolnostima. 35 godina daleko od Boga, a osim toga mnogo godina sam proveo u svijetu droge:
Bio sam ovisnik o kokainu više od 20 godina i moje prvo iskustvo bio je dolazak u crkvu.
Iako sam se borio i nisam želio ući, ali sve je bilo zatvoreno, i restorani i kafići, a jedino što sam tražio bilo je mjesto za zapaliti cigaretu i popiti pivo.
Ali na kraju sam ipak morao ući u župnu crkvu i, stvarno, moj se život zaista promijenio otkako sam prvi puta ušao u župu sv. Jakova apostola.
Mnogi ljudi mi kažu, poglavito svećenici, ‘ti moraš svjedočiti jer je tvoje svjedočanstvo…, ti si čudo Međugorja’.
Ne znam jesam li čudo Međugorja ili ne, ali istina je da je nakon desetljeća godina ovisnosti o kokainu i svim drugim vrstama droge te otkako sam prešao prag crkve sv. Jakova apostola, moj problem s drogama potpuno nestao.
Da, da, da, nikada poslije nisam osjetio potrebu za nekim lijekovima ili slično, nikada nisam osjetio apstinencijsku krizu, nisam više imao ni potrebe ni volje da se vratim uporabi droga koliko me taj dolazak ganuo.
Ono što se događa na početku, valjda su to iskusili i neki proroci, kada te Bog takne, instinktivno želiš pobjeći, nestati. Ja nisam isprva želio prihvatiti to što mi se događa.
Prva dva dana u Međugorju bila su jako teška jer se nisam želio integrirati u grupu. Nisam htio, govorio sam, ‘ne, to se meni ne događa!’ Kao da sam poludio. Mislim da sam bio dva dana bez droge pa sam glavom možda bio na drugom mjestu, na drugoj lokaciji. No dobro, stvarnost je bila takva kakva je, a to je da mi je Međugorje već od prvog dana naprosto promijenilo život.
Kada sam došao prvi puta, ostao sam samo četiri dana, a kada sam se vratio u Španjolsku, osjećao sam potrebu vratiti se u Međugorje, pa sam se vratio posve sam. Nisam nikoga poznavao jer sam znao da su me Gospodin i Gospa dotakli, prije svega moje srce.
A moje srce bilo je ranjeno tijekom mnogih godina. Malo prije nego što ću doći u Međugorje, taj prvi put, namjeravao sam počiniti samoubojstvo jer je moj život bio stvarno katastrofa. Financijski uništen, svakodnevno konzumirajući kokain, osjećao sam potrebu…
Ta četiri dana prvog boravka su me promijenila i počeo sam osjećati Marijin, Gospin zagrljaj i želio sam toga još iskusiti, ali sljedeći puta sam.
I tako sam se isti taj mjesec vratio, i to sam. I sjećam se da je prvo što sam napravio bilo to da sam došao pred Gospin lik ispred crkve, kleknuo sam, počeo plakati i rekao Gospi: Vidi, rekli su mi da si ti majka, ako si stvarno majka, moraš mi pomoći, moraš pomoći svome sinu. Ne znam moliti, zaboravio sam, molitava se više ne sjećam.
Zadnji put kad sam molio, imao sam 13 godina. Gospa je sve napravila. Mislim da me čula, primila, zaodjenula i malo pomalo za mene je župni molitveni program postao temelj svega. Za mene je bilo važno i dobro se isplakati jer su me moje isplakane suze mnogo pročistile.
Jako bitno je i tražiti oprost, a i sam sam praštao, to je jako važno, baš kao i župni molitveni program za mene. Molitveni program mi je puno pomogao, pomogla mi je puno i molitva za ozdravljenje jer bi me, svaki puta kada bi ju slušao, ganula u srce i plakao bih, plakao i plakao.
Taj župni program, da, puno mi je pomagao jer sam imao priliku susresti se s Bogom, a i Gospom, zahvaljujući molitvi krunice. Nikad do tada nisam molio krunicu u životu i mislim da su me krunica, svakodnevna misa, naravno, i ispovijed mijenjale. Imao sam sreću da sam se ispovjedio ovdje 2 puta: Prvi puta kod jednog hrvatskog svećenika koji govori španjolski, zove se Josip Mužić, a drugi puta kod jednog argentinskog svećenika….
Smatram da su te ispovijedi bile početak mog noog života…”
Fernando danas svjedoči diljem Španjolske i organizira hodočašća u Međugorje, dovodi ljude Bogu.
