Danas, 25. ožujka, Katolička crkva slavi Veliki ponedjeljak, drugi dan Velikog tjedna. Ovaj dan se zove “ponedjeljak vlasti” jer Gospodin Isus, usred transa ovih odlučujućih dana, otkriva u čemu leži njegova vlast nad ljudskim rodom i svim stvorenjem.
Prorok Ezekiel kaže: “Naši nas zločini i naši grijesi opterećuju i zbog njih sami sebe uništavamo, možemo li ostati na životu? “Životom svojim”, prorokuje Gospodin, “prisežem da ne želim bezbožniku smrti, nego neka se obrati i živi” (Ez 33, 10b. 11a).
Svaki dan Velikog tjedna se računa
Crkva predlaže da u danima između Cvjetnice i Vazmenog trodnevlja – ponedjeljak, utorak i Velika srijeda – vjernici imaju priliku razmišljati o vrlo važnim aspektima Isusove osobe u kojoj su sva proročanstva o Mesiji.
To je vrlo lijep običaj ili tradicija koja nas može još više približiti onome što je Gospodin doživio kako su dani prolazili i bližio se njegov posljednji čas.
Primjerice, naslov “Ponedjeljak vlasti”, koji se daje drugom danu Velikog tjedna, potječe iz ove tradicije koju, iako pomalo zaboravljenu, vrijedi znati ili sačuvati. U istom smislu, dva preostala dana između Cvjetnice i Vazmenog trodnevlja također imaju svoj naziv ili temu, kroz koju se može dublje proniknuti u otajstva Velikog trodnevlja ili pobliže pratiti Isusa.
Baš kao što se Veliki ponedjeljak naziva ‘ponedjeljkom vlasti’, Veliki utorak je ‘utorak prijepora’, a Velika srijeda je ‘srijeda izdaje’.
Čitanje evanđelja iz dana u dan
Evanđeoska čitanja koja se održavaju u navedena tri dana (ponedjeljak, utorak i srijeda) nose u sebi gustoću posljednjih trenutaka – prepunih riječi i gesta – života na zemlji čovjeka koji je postao Bog. Kroz te riječi i geste savršeno se ocrtava njegov testament ljubavi.
Ponedjeljak, utorak i srijeda tako su “bolje integrirani” u to “sve” što je Veliki tjedan ili u kojem ćemo svjedočiti vrhunskom trenutku djela Spasenja.
Pristup današnjem evanđelju: Veliki ponedjeljak
Današnje evanđelje uzeto je iz Evanđelja po Ivanu 12, 1-11. Pripovijeda o epizodi Isusova pomazanja u Lazarovoj kući.
Gospodin je bio u Betaniji u kući svoga prijatelja Lazara, onoga kojega je uskrisio od mrtvih. Do njega su bile Maria i Martha, njegove sestre. Nakon večere događa se nešto “skandalozno”: Marija prilazi Isusu i maže ga skupim mirisom.
Tekst kaže: “Tada Marija uzme libru prave dragocjene narodne pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.” (Iv 12,3).
Odmah se nameće pitanje Jude Iskariotskog: “Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?” (Iv 12, 5). Juda je bio učenik koji će izdati Isusa i on je bio zadužen za blagajnu zajednice. Njegovo je pitanje, kaže Evanđelje, proizašlo iz njegove pohlepe. Nije to bilo iz ljubavi prema siromasima, niti iz neke ‘pravedne’ namjere.
U tom trenutku Isus daje odgovor koji bi se mogao smatrati “uznemirujućim”: “Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek!” (Iv 12, 7-8).
Nije da je Isus mislio da se novac može bacati uzalud ili da postoji nešto “prije” osobe koja pati ili je siromašna; Ne.
Isusov autoritet nije sila ili nasilje. Njegov autoritet, naprotiv, blista kada mu dopustimo da bude središte. Ako nešto ima vrijednost to je prvo zato što je On vrijedan, ako netko uživa autoritet to je zato što dolazi od Njega.
Kada prepoznamo da je Isus iznad svih, moguće je povezati autoritet s pravednošću na djelu – čistoćom namjera i milosrđem.
Isus otkriva svoju vlast nad svim stvarima. A Bog je središte. Stoga nas ono što se dogodilo u Betaniji upućuje na Isusa koji je istjerao trgovce iz Hrama: “Pisano je: Kuća će se moja zvati Dom molitve. Ali vi ga pretvoriste u pećinu razbojničku” (Mt 21, 13). Isus ima moralni autoritet da čini ono što čini, dok Juda nema. Zato Gospodin Judu i njegovo licemjerje ostavlja izvan igre.
Vizije svete Faustine na Cvjetnicu: Ono što je počelo cvijećem završilo je strašnim raspećem!
