Danas je Brau lijep gradić na vratima Langhea ili, točnije, u središtu povijesne regije poznate kao “Roero”. Administrativno se nalazi u pokrajini Cuneo, ali je i dalje dio Torinske nadbiskupije. Danas ima oko 28 tisuća stanovnika.
U vrijeme ovih događaja, točno 1336. godine, Brau nije bio ništa drugo nego mali poljoprivredni gradić koji je pripadao teritorijima pod kontrolom općine Asti. Kronike tih godina opisuju borbe i nasilne obračune između najmoćnijih feudalnih obitelji toga kraja. Nerijetko su ta gospoda koristila, kako bi poduprla svoja poduzeća, bogate kompanije sastavljene od vojnika plaćenika, poznatih po svojoj svireposti i nemoralu. Grupe takvih razbojnika često su lutale selom, maltretirale civilno stanovništvo, krale po imanjima i pljačkale putnike.
Egidia Mathis bila je mlada i trudna nevjesta koja je trebala roditi. U hladnoj večeri tog 29. prosinca 1336. šetala je seoskom ulicom vraćajući se kući, nakon što je susjednoj obitelji dostavila mlijeko i jaja. Na mjestu gdje su se spajale dvije staze da bi potom nastavile na jednu cestu, smjestila su se dvojica vojnika koji su, čim su ugledali mladu djevojku, nasrnuli na nju u namjeri da nad njom primijene seksualno nasilje.
Na tom se mjestu nalazio i mali zavjetni stupić s prikazom Blažene Djevice Marije. Egidija, uplašena neočekivanim susretom, tada se bacila na koljena držeći se za rešetku koja je štitila edikulu. Počela je glasno dozivati Djevicu Mariju. Malu je kapelicu odmah obasjala velika, zasljepljujuća svjetlost i pojavila se, odmah zatim, lijepa dama koja je potjerala nasilnike u bijeg. Egidija je tada vidjela Gospu koja ju je tješila i govorila da će sve biti dobro. U međuvremenu, zbog emocija, stresa i straha, mladu ženu je na sred ceste uhvatio porod. Nebeski lik se tada pobrinuo da joj pomogne i dala joj je, prije nego što je nestala, i neke bijele povoje u koje će poviti malo novorođenče.
Međutim, ostavljena sama, Egidia je primijetila i obilno cvjetanje, unatoč zimskom razdoblju, divljeg grmlja koje je okruživalo zavjetni stup. Stoga je brzo otrčala kući i ispričala što se dogodilo njezinom mužu i obitelji. Ubrzo nakon toga, grupa seljana pojurila je na naznačeno mjesto, ne mogavši se zaprepastiti da se uvjere u istinitost priče. Vidjevši procvjetani grm seljani su pali na koljena i drhćući počeli moliti.
Ovo je priča iz koje nastaje Svetište. Priča koja se jedinstveno i jednoglasno prenosi neprekinutom usmenom predajom. Prvi pisani dokument o događajima nastao je zapravo između 1450. i 1500. godine i čuvao se do početka 19. stoljeća u gradskom arhivu Astija. Od 1803. godine, nažalost, gubi mu se svaki trag, ali postoji izvještaj pod zakletvom od pretposljednjeg vlasnika ovog mjesta, grofa Carla Giuseppea Reviglio della Veneria, koji potvrđuje njezino postojanje.
Trajno čudo
Najautentičniju potvrdu ove priče nedvojbeno predstavlja izvanredno cvjetanje šljive koja i danas živi na mjestu gdje se očitovala Gospina prisutnost.
Sadnica šljive naime, pripada vrlo uobičajenoj vrsti pod nazivom “prunus spinosa”. To je grm, visok dva-tri metra, rasprostranjen diljem Europe. Svi znaju da ove biljke prirodno cvjetaju u proljeće, oko travnja. Naša se šljiva, s druge strane, ponaša sasvim drugačije: svake godine, počevši od 1336., prekriva se malim bijelim cvjetićima, a da se prije toga ne popuni lišćem, u razdoblju od Božića do otprilike Sveta tri kralja. Nitko do sada nije uspio na prirodan način objasniti ovaj čudesan fenomen. I nadalje, kao da to nije dovoljno, bilo je i mnogo većih cvjetanja, u povodu važnih trenutaka u crkvenoj povijesti, kao što je izlaganje Torinskog svetog platna.
Eminentni i kvalificirani znanstvenici, botaničari i biolozi izmjenjivali su se u proučavanju ove tajanstvene biljke. Od 1703. do danas nizale su se hipoteze, pretpostavke i eksperimenti. Na primjer, primijećeno je da reznice izvađene iz grma i ponovno posađene na drugom mjestu održavaju značajku izvanrednog zimskog cvjetanja.
Isključena je prisutnost vrućih podzemnih strujanja koja bi mogla zagrijati korijenje. Tlo na tom području ne sadrži nikakvu kemijsku komponentu osim one koja tamo treba biti. Konačno, ne postoji nikakva biološka ili genetska razlika između male biljke Svetišta i ostalih iste vrste.
Zaista bi oduzelo mnogo prostora za rezimiranje, zbog zaista velikog niza prosudbi i istraživanja provedenih na tu temu tijekom stoljeća. Prenijet ćemo samo, zaključak profesora Franca Montacchinija, jednog od ravnatelja botaničkog vrta Sveučilišta u Torinu.
Godine 1974. bez oklijevanja je izjavio da je biljka “izgubila svoj normalni tempoperiodizam, tj. indukciju cvjetnih pupova, što je obično određeno razdobljem zimske hladnoće i naknadnim porastom temperature u proljeće “.
To nije objašnjivo jer prunus spinosa u prirodi cvjeta samo jednom godišnje u proljetnom razdoblju. Ugledni je profesor stoga zaključio da dvostruko cvjetanje ispitivanog primjerka nije znanstveno moguće objasniti.
Konačno, neki povijesni detalji pridonose daljnjem povećanju zapanjujuće veličine fenomena. Zapamćeno je vrlo malo slučajeva neuspješnog zimskog cvjetanja kroz više od šest stotina godina, točno tri u povijesti: 1914. i 1939., godine koje su prethodile izbijanju dva strašna svjetska rata i, doista znak božanske sklonosti, 1878., tijekom agonije pape Pija IX. Kad je Papa koji je donio veličanstvenu dogmu o Bezgrješnom začeću, morao završiti svoj ovozemaljski život kao zatočenik talijanskih liberala.
Dva svetišta
Sve do početka 17. stoljeća bila je sagrađena samo jednostavna kapelica u kojoj je Kraljica neba tako veličanstveno obznanila svoju prisutnost. U svakom slučaju, da bi se bolje prilagodio sve većem protoku hodočasnika, oko 1620. godine započela je gradnja pravog svetišta koje je posvećeno 1626. Hram, u trezvenom baroknom stilu, ima jednu lađu okruženu s tri kapelice sa svake strane. U jednom od njih trajno se nalazi kip Madone dei Fiori koji se svake godine, na blagdan Rođenja Marijina 8. rujna, nosi u procesiji ulicama grada. Veliko platno flamanskog slikara Jeana Clareta (1599.-1679.) također prikazuje scenu ukazanja Egidiji Mathis. S druge strane, vanjski Marijin kip potječe iz 1742.
Napokon je 1933. godine odlučeno da se sagradi novo, veće svetište koje će se dodati starom. Projekt je povjeren arhitektu Bartolomeu Gallu koji je projektirao crkvu centralnog tlocrta okruženu s dva zvonika. Radovi su trajali desetljećima do svečane posvete 1978. godine. Interijer je freskopisao slikar Piero Dalle Ceste.
Ali unatoč danas,velikim hramovima i građevinama koje okružuju ovo mjesto, srce svetišta ostaje tamo, unutar rešetke gdje se čudo cvjetanja nastavlja obnavljati svake zime, do danas. Čak i ako automobili i kamioni koje voze nezainteresirani muškarci nastave fijukati prometnom cestom nezainteresirani, Marija nam želi još jednom obznaniti svoju majčinsku ljubav i žurno nas pozvati na obraćenje.
