Ovog četvrtka katolici u Europi i mnogim drugim regijama diljem svijeta slave svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove, svetkovinu poznatiju pod imenom Tijelovo. Ostali, poput SAD-a blagdan slave u nedjelju, nakon tijelovskog četvrtka.
Dugujemo ovaj blagdan belgijskoj časnoj sestri Juliani iz 13. stoljeća. Ostavši siroče u dobi od 5 godina, ona i njezina sestra bile su smještene na malom imanju koje je pripadalo dvostrukom samostanu Norbertinaca (francuski augustinski kanonici poznati kao premonstrati).
Juliana, koja je cijeli život imala pobožnost prema Presvetom Sakramentu, ušla je u redovnički život u dobi od 13 godina, služeći u hospiciju za gubavce koji je vodila njezina zajednica. Od svoje 16. godine nadalje imala je niz vizija punog mjeseca zastrtog tamnom mrljom. Isprva strahujući da su njezine vizije demonskog podrijetla, Juliana je shvatila da umjesto toga, mjesec predstavlja liturgijsku godinu Crkve, a tamna mrlja blagdan koji nedostaje u čast Krista prisutnog u sakramentu.
Dok je Veliki četvrtak spomen ustanovljenja Euharistije, radosno otajstvo transsupstancijacije bilo je, vjerovala je Julijana, zasjenjeno svečanim događajima Velikog tjedna. Juliana je mislila da joj vizije govore da promovira takav blagdan, koji će se slaviti u četvrtak nakon nedjelje Trojstva.
Budući da nije bilo društvenih mreža, naravno, nije imala pravih sredstava za promicanje ideje, pa je Juliana u početku dijelila svoje ideje samo s nekoliko simpatičnih sestara i svetom ženom po imenu Eve koja je živjela u blizini.
Na kraju, nakon što je imenovana predstojnicom samostana, rekla je svom ispovjedniku, koji je rekao svom poglavaru, pa on biskupu, a ovaj kardinalu, i tako redom do Svetog Oca.
Svi su se složili da ne bi bio problem proslaviti takav blagdan, barem na lokalnoj razini. Tako su Julijana i njezin ispovjednik sastavili prvu Uredbu za blagdan Tijelova.
Ali Juliani nije išlo glatko. Živjela je u vrijeme političkih i vjerskih previranja. Iste svađe između Crkve i države, gvelfa i gibelina koje su izazivale Dantea također su doprle do Julianina samostana. Uvela je reforme kako bi samostan vratila na njegovu strogu augustinsku vladavinu, ali svećenik koji je imenovan da je nadgleda – korumpirani političar koji je svoj položaj stekao podmićivanjem – učinio joj je život toliko jadnim stalnim uznemiravanjem i lažiranim optužbama za financijske troškove lošeg upravljanja da je Juliana dvaput pobjegla iz svog samostana. Prvi put je pronašla zaklon u sidrištu svoje prijateljice Eve. Kasnije se udomila među cistercitima s kojima je živjela do svoje smrti.
Prijateljica Eva je bila ta koja se nastavila zalagati za sveopću proslavu blagdana Tijelova, a papa Urban IV je konačno popustio, kad se dogodilo euharistijsko čudo u Bolseni, povjerivši svom prijatelju Tomu Akvinskom da napiše himnu koju tako dobro poznajemo: Tantum ergo
Tantum ergo
Divnoj dakle Tajni ovoj
Klanjajmo se smjerno mi,
Stari zakon žrtvi novoj,
Nek’ se sada ukloni,
Vjera duši čovjekovoj
Nek’ spoznanje dopuni.
Bogu Ocu, Bogu Sinu
Hvala s pjesmom radosnom,
Slavimo im veličinu,
Častimo ih dušom svom,
K Duhu Svetom nek se vinu
Glasi s dikom jednakom.
Amen.
Prvo odobren samo za svećenstvo, blagdan Tijelova kasnije je proširen na sveopću Crkvu. Juliana je kanonizirana 1869., uglavnom na temelju vrlina opisanih u životopisu koji je sastavila njezina prijateljica, voditeljica sidrišta Eve.
Blagdan Tijelovo slavi se javnim euharistijskim procesijama koje se ponovno vraćaju na scenu danas, a i prija o Julijani je ponovno vrijedna razmišljanja u ovim trenutku u Crkvi kada gvelfi i gibelini ponovno vode bitke Crkva protiv države, a katolici na mnogim frontama su u napetosti oko toga gdje se može povući crta između karizme i hereze.
Ipak, Julianina vizija Mjeseca nosi poruku o onome što je tada bilo najvažnije i što je najvažnije sada: povezuje nas Kristova prisutnost u Euharistiji, bez koje je tamna mrlja, sjena, na našem jedinstvu.
Vraćanje euharistije na njezino središnje mjesto u našim životima jednostavno je jedina nada koju imamo da prebrodimo i ovu mračnu noć. Juliana je svoju prebrodila tako što je, poput svetog Franje Asiškog, vidjela Tijelo Kristovo – Corpus Christi – u izobličenim tijelima gubavaca koje je služila, dopuštajući vjeri da opskrbi tamo gdje osjetila ne uspijevaju.
Ako možemo pogledati dalje od slučajnosti koje nas dijele i izobličuju i vidimo Presveto Tijelo i Krv Kristovu prisutne u Crkvi u tabernakulu pa onda i jedni u drugima, kad izlazimo iz crkve okrijepljeni Pričesti, uz Božju milost naše će svjetlo sjati jače od bilo kojeg super mjeseca.
