Leonardo Castellani bio je argentinski svećenik, esejist, romanopisac, pjesnik i teolog koji je živio sredinom 20 stoljeća. Kao isusovački svećenik studirao je filozofiju i teologiju u Rimu. Iza sebe stavio je značajan broj eseja, romana, priča i poezije, a među širokim spektrom tema kojima se bavio posebno mjesto zaslužuju njegovi religiozni spisi, posebice propovijedi o evanđeljima i egzegeza Ivanove Apokalipse.
U svojim spisima o Apokalipsi Castellani piše da će dolasku Gospodnjem prethoditi kataklizme, prvenstveno kozmičke. U svom Eshatološkom govoru Gospodin kaže da će “biti gladi i potresa po raznim mjestima…, sunce će pomrčati, mjesec više neće svijetliti, zvijezde će padati s neba” (Mt 24,7-29).
Sunce u Svetom pismu, piše Castellani predstavlja vjersku istinu; mjesec, ljudsku znanost; a zvijezde predstavljaju mudrace i liječnike, ponajviše svećenike i biskupe. Castellani smatra da će se ovi znakovi obistiniti i fizički i metaforički jer, kako piše, fizički svemir nije odvojen od duhovnog svemira.
Ali osim takvih znakova na zemlji i na nebu, Krist je dao tri glavna znaka skorine svog Drugog dolaska;propovijedanje Evanđelja po cijelom svijetu (usp. Mt 24,14), kraj vazalstva Jeruzalema u rukama pogana (usp. Lk 21,24), i razdoblje “ratova i glasina o ratovima” (Mt 24,6).
Čini se da su se tri znaka ispunila, upozorava Castellani; Evanđelje je već prevedeno na sve jezike svijeta, a misionari su proputovali pet kontinenata; Jeruzalem se vratio u ruke Židova s posljedičnom implantacijom “Države Izrael” A što se tiče ratova, “čini se da je uspostavljen kao stalna institucija cijelog čovječanstva”.
Ovi simptomi su kao uvod u kraj koji će biti Univerzalna vladavina Antikrista koji će progoniti sve koji istinski vjeruju u Boga, dok ga konačno Krist ne porazi.
Castellani govori o neistini Neodređenog Napretka i da je toliko izravno suprotstavljen Kristovoj riječi da će unutar zemaljski kraj biti katastrofalan.
Svijet je već živio stotine milijuna godina, kažu njegovi pristaše, pa se stoga može misliti da će postojati još stotinama stoljeća.
Znanost i civilizacija pretvorit će ovaj svijet u Raj emancipiranog čovjeka. Zbog toga će, kako kaže Castellani , “posljednja hereza biti optimistična i euforična, “mesijanska”. Bit će to kao sažetak svih prethodnih. Specifična mentalna bolest suvremenog svijeta je misliti da se Krist “više ne vraća”, piše Castellani.
Na temelju toga, i nakon što je proglašeno da je kršćanstvo propalo, svijet izmišlja sustave za rješavanje svih problema, nove Babilonske kule kako bi se popeli na nebo. I tako se izričito niječe Drugi Kristov dolazak. Ono što svijet čini, duboko u sebi, je poricanje božanskog i providonosnog procesa povijesti. “Zadržavajući sav vanjski aparat i kršćansku frazeologiju, krivotvori kršćanstvo, pretvarajući ga u obožavanje čovjeka.” “Svi kršćani koji ne vjeruju u drugi Kristov dolazak priklonit će se tom sustavu. Umjesto toga natjerat će ih da vjeruju u dolazak Drugoga, ”kako je Krist nazvao Antikrista (Iv 5,43).
Svijet se neće nastaviti razvijati unedogled, niti će završiti slučajno ili kozmičkim udarom, već izravnom intervencijom Stvoritelja.“Svemir nije prirodni proces, kao što misle evolucionisti ili prirodoslovci – piše Castellani – već je to gigantska pjesma.
Dramatična pjesma za koju je Bog sačuvao početak, sredinu i rasplet; koje se teološki nazivaju Stvaranje, Otkupljenje i Parusija”.
“Istina o drugom Kristovom dolasku ili Parusiji jednako je važna kao i ona o njegovom prvom dolasku ili utjelovljenju.” Kako piše dalje Castellani, “najsigurniji znak približavanja Antikrista biti kada Crkva prestane govoriti o ovoj istini”.
Da bismo razumjeli znakove i pripovijedanje Apokalipse, piše Castellani potrebno je razotkriti tko su i koju ulogu igraju glavni akteri.
Krist i zvijeri
Dva velika protagonista pojavljuju se u pozadini svih stvari. Prije svega Krist, Gospodar povijesti. Jer Janje koje otvara zapečaćenu knjigu, očitujući tako svoju punu vlast nad povijesnim događajima, nije nitko drugi doli Gospodin sam. I tu su dvije zvijeri: Zvijeri mora, koja će biti vladar na političkoj razini (u Svetom pismu more simbolizira vremenski poredak). I Zvijer zemaljska, koja će provoditi lažno kršćanstvo (zemlja je simbol religije). Obje zvijeri u bliskoj su vezi i savezu. Prva zvijer je Antikrist.
Sedam truba Apokalipse, koje simboliziraju sedam velikih heretičkih prekretnica u povijesti Crkve, aludiraju na sedam uzastopnih Antikrista. Preteče Ultimativnog, koji, prema Castellaniju pripremaju put “Čovjeku grijeha”, herezama koje rastu u snazi i zloćudnosti.
1. truba bi predstavljala arijanstvo; 2. islam; 3. grčki raskol; 4. protestantizam; 5. truba bila bi Francuska revolucija, sa svojim enciklopedizmom; 6. sučeljavanje kontinenata, rat kao trajna institucija. I tako dolazimo do praga kraja vremena kada će prva zapovijed biti izravno napadnuta, vremena formalne mržnje prema Bogu, grijehu i krivovjerju Antikrista.
Zapreka pojavi Antikrista
No, prije očitovanja Antikrista, tajanstvena prepreka mora biti uklonjena iz sredine, o kojoj sveti Pavao govori: „Misterij bezakonja već je na djelu. Ako se samo iz sredine ukloni onaj koji ga sada zadržava, tada će se otkriti zli” (2 Sol 2,7-8). Postoji nešto što odgađa pojavu Antikrista. Sveti Pavao to naziva katéjon, zapreka, koja se materijalizira u katéjos, to jest, biće koje ometa. Sve dok se navedeni katéjon ne “makne s puta”, Bezakonik se neće manifestirati.
Neki su autori smatrali su da je katéjon sama Crkva s Isusom Kristom u Euharistiji, čija prisutnost predstavlja posljednju prepreku očitovanju Antikrista. To je mišljenje i Castellanija. Jedan od najvećih znakovitih problema danas je upravo nevjera u istinsku Prisutnost i posljedično nestanak Euharistije.
Lik Antikrista
Tko će biti taj koji će preuzeti tu strašnu ulogu? U početku su oci smatrali da se radi o konkretnoj i individualnoj osobi. Iz renesanse je nastala ideja o kolektivnom i neosobnom Antikristu. Obje stvari su dopustive. Bit će to, inače, atmosfera, duh koji je udahnut okolinom, “duh otpadništva”. Ali bit će i pojedinac, jer ga sveti Pavao naziva “bezbožnim čovjekom”, “nepravednikom”, “sinom propasti”. Ime “Antikrist” dobio je Sveti Ivan. Sveti Pavao ga je nazvao “Ánomos”, bezakonik. Krist ga je nazvao “Drugi”. Apokalipsa kaže da će broj Antikrista biti 666. Na grčkom se riječ “Zvijer”, što je ime koje joj daje sveti Ivan, naziva “theríon” . Ako se ova riječ prevede na hebrejski, a brojevi svakog slova dodaju prema njihovom mjestu u abecedi tog jezika, rezultat je 666. Prema nekim starim ocima i egzegetama Antikrist se neće predstavljati kao zlokoban lik, utjelovljeno zlo. Sigurno će biti demonski, ali neće izgledati kao takav, već će iskazivati humanitarnost i humanizam. On će se pretvarati da je čestit, iako je zapravo okrutan, arogantan i lažljivac. Možda će objaviti obnovu Jeruzalemskog hrama, ali to neće biti za dobrobit Židova, nego radije da se ondje ustoliči i primi časti .Jer Antikrist se neće zadovoljiti poricanjem da je Krist Bog i Otkupitelj, nego će se postaviti na njegovo mjesto, kao pravi Spasitelj čovječanstva. Čak će nastojati što više sličiti Kristu.
Moć i djelo Antikrista
Pojava Antikrista, piše Castellani, bit će briljantna, iako će poput Krista biti skromnog podrijetla. Drevni crkveni pisci razumjeli su da će na svršetku svijeta, kada rimski poredak bude uništen, biti deset kraljeva. Što Sveto pismo naziva “deset rogova”. Antikrist će biti jedanaesti kralj, koji će se očito pojaviti kao preživjeli nakon borbe između drugih kraljeva. Započet će kao “malo kraljevstvo”, ističe Daniel (usp. 7; 8), a zatim će postići dominaciju nad ostatkom, postavši “drugo kraljevstvo”, ogromno i drugačije od ostalih, glava konfederacije naroda. Antikrist će izvršiti svjetsku sintezu svih protivnika kršćanstva, kako na Istoku tako i na Zapadu. Bit će to prema Catellaniju, neka vrsta sprege kapitalizma i komunizma. Oko njega će se okupiti svi oni koje Castellani naziva “oneworlders” , odnosno “mundounisti”, oni koji danas podržavaju Novi svjetski poredak. Nakon što preuzme uzde vlasti u svoje ruke, Antikrist će se posvetiti poslu koji će u očima svijeta izgledati kao “blagotvoran”. On će okončati ratove prije svega, ispunjavajući najdublju želju čovječanstva, a to je univerzalni mir. Antikrist će također riješiti ekonomske i društvene probleme, nudeći ne samo obilje nego i jednakost, pa premda to bio i mravinjak.
Na taj će način ispraviti svog suparnika, pristajući na tri kušnje koje je Isus u prošlosti tvrdoglavo odbijao; “Reci ovom kamenju neka postane kruh”, i ono će nahraniti cijeli svijet; “Baci se s Hrama, da ti svi plješću”, pa ćeš steći sveopći ugled preko medija; “sva su kraljevstva na zemlji moja i dat ću ti ih ako mi se pokloniš” ( Mt 4, 1-11), i on će ih primiti. On će žestoko progoniti Crkvu i ubijati proroke, piše Castellani i dodaje da će ih odmah zamijeniti svojim. A za Kristov dolazak, očito, neće htjeti ni čuti.
Progon
Ne smijemo zaboraviti da lik Antikrista nije prvenstveno politički, nego prije svega teološki, politika će mu biti maska. To je vidljivo iz ciljeva koje mu Sveto pismo pripisuje: zanijekat će da je Isus Bog Spasitelj (usp. 1 Iv 2,22); bit će primljen umjesto Krista od strane čovječanstva (Iv 5,43); imat će samobožanstvenu volju (usp. 2 Sol 2,4); suzbijati, boriti se ili krivotvorit će druge religije (7,25).
Misterij bezakonja, koji Antikrist utjelovljuje, sažet je u mržnji prema Bogu i obožavanju čovjeka. Jer, paradoksalno, onaj čija će usta izgovarati hule na sve božansko, s druge će strane tražiti da ga se štuje kao Boga. Castellani upozorava kako moderno vrijeme nemilosrdno propagira idolopoklonstvo čovjeka i djela njegovih ruku. U vrijeme Antikrista, vlast đavla bit će ogromna i bit će oslobođena u svim smjerovima. U ezoteričnim i opakim operacijama magije i spiritualizma. U silnoj snazi “moderne znanosti” koja je već postala sposobna atomskom bombom baciti vatru s neba i natjerati sliku da progovori putem televizije u kombinaciji s radiom. U neumoljivoj tiraniji političkog stroja. U okrutnosti buntovnih ljudi koji će se pretvoriti u “divlje zvijeri na zemlji.” Opcija za Krista ili za Antikrista postat će univerzalna i neizbježna. Samo ispovijedanje kršćanske vjere dovest će vjernike u situaciju mučeništva. Većina će isteći, tako da će otpadništvo prekriti svijet poput poplave. Tih nekoliko “neće moći kupovati ili prodavati” (Otk 13,17; 14,1) ili se obraćati drugima putem medija, koji su sada u rukama političke moći. Bilo kakav pokušaj emigracije postat će nezamisliv, jer će cijeli svijet biti golemi zatvor, bez mogućnosti bijega. Sve što preostaje jest “uteći u pustinju” (Otk 12,14).
Oni koji će ostati vjerni bit će oni koji se “nisu uprljali ženama” (Otk 14,4), odnosno Ženom, Bludnicom. Bistri ljudi, “u čijim se ustima ne nađe laž” (Otk. 14,5),hrabri ljudi, pravi bedemi usred uragana, uznemireni izdajom i špijunažom. Najdramatičnije će biti unutarnje muke koje će doživjeti oni koji ustraju u svojoj vjernosti.
Bit će podvrgnuti beskrajnim mračnim noćima, srceparajućim sukobima savjesti, koji u mnogim slučajevima neće biti razriješeni u ovom životu, piše Castellani i dodaje da će biti tako strašno da nitko ne bi mogao izdržati da se Krist uskoro ne vrati.
Prvi mučenici morali su se boriti protiv careva, posljednji protiv samog Sotone. Oni čak neće biti priznati ni kao mučenici, jer će biti osuđeni kao zločinci pred mnoštvom, žrtvama propagande. Za taj progon bit će uspostavljeno i “javno mnijenje”.
“Njihov jedini oslonac bit će proročanstva, Riječ Božja, vjera u obećanje – piše Castellani. Vjernici posljednjih vremena bit će spašeni samo neizmjernim milosrđem, herojskom vjerom i čvrstom nadom u sljedeći Drugi dolazak”. Ovaj mali ostatak će u svom otporu pratiti dva tajanstvena lika, takozvana Dva svjedoka. Ne zna se pouzdano tko će oni biti. Za jedne Henok i Ilija, za druge Mojsije i Ilija.
U Apokalipsi se pojavljuju kao dva velika i sveta prvaka, koji će braniti Krista, i imat će nevjerojatne moći u svojim rukama.
Antikrist će “zaratiti s njima, poraziti ih i ubiti” (Otk. 11,7). Njihova će tijela biti izložena pred Svetim grobom. Ali nakon tri i pol dana Gospodin će ih uskrisiti (Otk 11,11).
Gospa i Anđeo Mihael
U 12. poglavlju Apokalipse govori se o još jednoj ženi: “Velik se znak pojavio na nebu. Žena obučena u sunce i mjesec pod nogama. A na glavi joj kruna od dvanaest zvijezda. I bila je trudna u utrobi i vikala je od muke porođaja i od muke rađanja” (12,1-2). Egzegeti su primijenili ovaj tekst, neki na Blaženu Djevicu, drugi na Crkvu ili na Izrael.
Castellani smatra da se ovo odnosi na Crkvu predvođenu Blaženom Djevicom Marijom ali i na konačno obraćenje Židova, koje su navijestili sveti Pavao i proroci. Znači Crkva cijela, drvo Božje sastavljeno od svih grana, pod stijegom Marije.
Dalje, sveti tekst opisuje borbu u visinama: “I bi rat na nebu. Mihael i njegovi anđeli iziđoše zaratiti sa Zmajem ”(Otk 12,7).
Evo još jednog lika u ovoj svetoj drami, Mihaela, uključenog u grandioznu borbu sa Zmajem i njegovim zemaljskim slugama. Ovdje se spajaju dvije bitke, vrlo odvojene u vremenu. U prvom, koji se odvija na visini, Anđeo zbacuje Zmaja s neba na zemlju (usp. Otk 12,9).
I tamo na Zemlji đavao vraća svoj dah i uspostavlja svoje kraljevstvo kroz Antikrista. Tada će oni koji kleknu pred Zvijeri povikati: “Tko je kao Zvijer? I tko se protiv toga može boriti? (Otkrivenje 13,4).
Zlokobni krik, koji je suočen s krikom Svetog Mihaela. Kada se pobjeda Antikrista bude činila neizbježnom, “u to će vrijeme Mihael, knez Božjeg naroda, ustati ponovno”, kao što je Daniel već prorekao (12,1). Borba na nebu će se udvostručiti i bit će poražen.
