Današnji svijet živi u krizi koja rastve raste kroz nezadovoljstvom života i duhovnim siromaštvom. Više ne živimo u kršćanskom svijetu, jer vjera više nije očita pretpostavka društvenog života. I doista, često je odbačena, ismijavana, marginalizirana i progonjena. Je li prostor za Boga definitivno nestao u društvu i kulturi? Izgledom bi mogli reći da, da.
Međutim, postoji nešto urođeno u ljudskom biću, nešto u našoj vlastitoj prirodi, što upućuje samo na Boga, i što prije ili kasnije ispliva, iako je ponekad potisnuto ili pogrešno identificirano.
Svijet je odbacio Boga
Ovdje ćemo govoriti o duboko promišljenom proročanstvu Josepha Ratzingera, kasnije Benedikta XVI., o tome kako će čežnja za Bogom neizbježno ponovno izroniti u srcu svake osobe i kako će to ponovno promijeniti kulturu, vraćajući nas u svijet s Bogom. .
Svijet je postao autonoman, a Ratzinger kaže da “pitanje Boga više ne nalazi mjesta u ljudskoj misli”. Čak i vjernici sebe vide kao putnike na brodu koji tone i obuzima ih osjećaj nelagode. Čini se da je znanost sposobna razotkriti sve misterije prirodnog svijeta i oslobađa nas potrebe da tražimo objašnjenje izvan materijalnog područja. Ne samo da se transcendencija počinje smatrati suvišnom, nego se čak i sržna kršćanska poruka čini sve naivnija i nevjerojatnija. Kako bi cijela povijest kozmosa mogla ovisiti o jednom čovjeku, Isusu iz Nazareta?
Nije li smiješno misliti da bi čovjek rođen na periferiji Izraela prije 2000 godina mogao biti presudan za sudbinu svake osobe? Ratzinger uspoređuje situaciju kršćana koji žive u sadašnjem kontekstu s klaunom koji pokušava upozoriti ljude da cirkuski šator gori.
Nitko klauna i njegovo upozorenje ne shvaća ozbiljno, jer svi misle da je njegovo vrištanje dio glume. I lako ga se odbaci kao lika na kojeg nitko ne bi trebao obraćati pozornost. Kao rezultat toga, nitko ne pokušava zaustaviti požar, a i cirkus i grad su uništeni.
Situacija za današnje kršćane čini se sličnom.
Također se čini da ne mogu natjerati ljude da slušaju njihovu poruku. Plamen nestale kulture gori, ali čini se da to nitko ne primjećuje i ne mari. Kršćani se, kaže Ratzinger, suočavaju s frustrirajućom nesposobnošću da izađu iz prihvaćenih obrazaca mišljenja i navedu ljude da prepoznaju da je vjera ozbiljan aspekt ljudskog života.
Moćni i konkretni savjeti Benedikta XVI: Evo kako biti svet svaki dan, u stvarnosti života
Dakle, živimo u svijetu u kojem se čini da je Nietzscheova proklamacija konačno ostvarena, Bog je mrtav, a sama ideja religioznog vjerovanja sada je “neizvediva”.
No, je li to stvarno tako?
Čežnja za vjerom usađena je u ljudska srca
Ljudi danas vjeru doživljavaju kao teret, sa svim njezinim praksama, doktrinama i moralnim prosudbama, razmišljao je Ratzinger.
No, koliko god to paradoksalno izgledalo, dane u kojima živimo karakterizira čežnja za vjerom.
Svijet planske ekonomije, istraživanja, egzaktnog računanja i eksperimentiranja, očito nije dovoljan da zadovolji ljude.
Ljudi se žele riješiti ovoga jednako kao što se žele riješiti staromodne vjere. Kako upečatljivo!
U svijetu u kojem bi ljudska bića konačno trebala riješiti sva svoja vjekovna pitanja i probleme. U kojem bi nas gotovo beskrajne mogućnosti odvlačenja pažnje i zabave trebale zauvijek zaokupiti i natjerati da zaboravimo na sve ostalo, život nam je ipak obilježen dvostrukim nezadovoljstvom.
Ljudi su jednako nezadovoljni vjerom, ali i svijetom i onim što on nudi.
A Ratzinger citira Simone de Beauvoir, koja priznaje da ako popije jednu čašu previše u jednoj noći, glasno plače i budi se stara čežnja za apsolutom, te ponovno otkriva ispraznost ljudskog truda i prijeteću blizinu smrti. Kako nevjerovatno!
Ni sav kulturni milje toliko neprijateljski nastrojen prema vjeri i ideji transcendencije, ni sva teoretiziranja protiv religiozne prirode ljudskih bića, i protiv tradicionalnog morala u kojem je de Beauvoir živjela, ne mogu potpuno potisnuti njeno srce.
Čim se zidovi na kratko spuste, nemir ljudske prirode ponovno se nameće da bi izrazio „bezdanu melankoliju“, kako je naziva Ratzinger, koja raskrinkava lažna obećanja našeg vremena.
U istom duhu Lady Gaga pjeva: “Jeste li sretni u ovom modernom svijetu ili vam treba više? Postoji li još nešto što tražite?”
A Demi Lovato vrišti “Ima li itko tko me može razumjeti? Trebam nekoga”.
Vjera ne treba imati pomoć društva, filozofije ili kulture da bi pokazala svoju razumnost, kaže Benedikt XVI.
I više je poput planinske ekspedicije nego mirnog večernjeg čitanja ispred vatre.
Ali tko god krene u ovaj pohod zna i iskusi da se avantura na koju nas poziva isplati.
Proroštvo Ratzingera: Sve će se rasplinuti, a onda sve novo
I tako je Ratzinger 1970. godine prorekao da će Crkva ponovno pronaći svoju bit. Okolnosti će natjerati Crkvu da odbaci svoju pompoznu tvrdoglavost. Trebamo postati Crkva siromašnih i krotkih, potaknuo je.
Ova kriza i promjena epoha za sobom povlači vrijeme kušnje.
Prorekao je da će Crkva prestati biti dominantna društvena sila koja uživa privilegije, bogatstvo i ugled.
“Ostat ćemo mali i morat ćemo početi više-manje ispočetka”, predvidio je.
Crkva “više neće moći nastanjivati mnoge zgrade koje je izgradila u blagostanju”.
Ali rezultat će biti Crkva koja postaje “plodna novom unutarnjom snagom”.
Pozvani smo ponovno postati Crkva vjere, a ne političke moći, gdje ljudi mogu pronaći svoj dom, život i nadu iza smrti.
Iz ove produhovljenije i pojednostavljenije Crkve potjecat će velika snaga.
Ako se Crkva da pročistiti i vrati li se korijenima koji su je stvorili, dogodit će se nešto lijepo.
Proročanstvo pape Benedikta XVI: Najavio krah Crkve koju poznajemo
Samo Bog može odgovoriti na pitanja
Zato što će se ljudska bića naći neopisivo sama u potpuno planiranom svijetu. Osjetit će sav užas svog siromaštva. A onda će malo stado vjernika otkriti kao nešto sasvim novo. Odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.” Pa se Ratzinger pita: “Ima li vjera danas ikakve šanse?”
A odgovara da, da, “jer to odgovara prirodi osobe. Čežnja za beskonačnim živa je i nezasitna u ljudskim bićima. Nijedan od ponuđenih odgovora neće uspjeti, samo Bog odgovara pitanju našeg bića.
Kriza je na neki način prilika da novost koju donosi Krist postane još očitija. Jer svi možemo vidjeti zbunjenost, inertnost, usamljenost, ljutnju i očaj koji se javljaju kada ljudi traže sreću u svemu, a ne u Bogu.
Stoga za Crkvu nema ništa važnije od toga da se pokaže snažnim svjedokom obećanja stostrukog primanja onoga što Krist obećava.
Stoga je za njega temeljna zadaća kršćana u pluralističkom društvu kakvo je naše, svjedočiti novi život koji izvire iz susreta s Kristom.
Rekao je, “nemamo većeg blaga za ponuditi našim suvremenicima.”
I dodao je: “Moramo prepoznati da se malo po malo moramo ponovno obratiti.
A pravo obraćenje je životni čin koji se ostvaruje strpljivošću cijeloga života.
To je čin u kojem ne smijemo izgubiti povjerenje i hrabrost na tom putu”.
Šokantna proročanstva pape Ivana XXIII: Prorekao godinu velikog Božjeg suda!
