Pa baš jučer smo nagradili osobu, majku za hrabrost ubijanja vlastitog bolesnog djeteta pod njenim srcem. Dali smo joj nagradu, jer “hrabro je njeno djelo”. Tako kažu.
Mislite da to djeca ne vide, ne čuju? A što misle o tome? “Hvala Bogu pa me tata i mama nisu ubili?”, možda.
Mislite da mladi koji danas odrastaju u ovom svijetu ne čuju da je njihovo pravo i pravo njihovih roditelja ubiti život ako se on nenadano dogodi, ili čak oduzeti sebi život ako je on beznadan i besmislen? Znamo li što misle o tome. Što o tome misle njihova unutarnja bića?
Ljudi koji promoviraju kulturu smrti bilo nerođenih, bilo bolesnih i starih ne shvaćaju nesagledive posljedice koje to ima na cjelokupno društvo.
Život kao takav sveden je na ništa. Na vrećicu smeća kojeg možeš odbaciti onda kad ti ne treba, kad ti pravi probleme kad ti smeta….Kako je odrastati u takvom svijetu? Ne znamo, posljedice samo možemo promatrati, a one su strašne i alarmantne za generacije iza nas.
Naime, dana 13. veljače, Centar za kontrolu bolesti (CDC) objavio je svoje dvogodišnje istraživanje podataka o rizičnom ponašanju mladih i izvješće o trendovima za 2011.-2021. i pokazalo je doista alarmantnu i brzo pogoršavajuću situaciju mentalnog i duhovnog zdravlja učenika srednjih škola u Americi.
Izvješće je dokumentiralo da je 42% srednjoškolskih tinejdžera u SAD-u 2021. reklo da se stalno osjećaju tužno ili beznadno, 22% je ozbiljno razmišljalo o pokušaju samoubojstva prethodne godine, 18% je smislilo konkretan plan o tome kako će okončati svoj život i 10% posto je zapravo pokušalo provesti taj plan (i srećom nije uspjelo).
Tako mi sad odzvanja rečenica Majke Terezije koja je rekla: “Ako prihvaćamo da majka može ubiti čak i svoje vlastito dijete, kako možemo reći drugim ljudima da se međusobno ne ubijaju?”
Zaista, kako? Kako mi mislimo djeci objasniti da možemo i smijemo ubiti nerođenu bebu koja nam smeta ali ne možemo prijatelja u razredu, ili sebe? Kako? Ne možemo odgajati djecu u svijetu koji smrt stavlja na pijedestal ljudskih prava i dostignuća i očekivati da će ona sama od sebe razumjeti – svetost života. Drugim riječima, nemamo se što čuditi. Žanjemo plodove smrti jer smo istu sijali.
Kultura smrti je opasan rat koji se vodi protiv čovječanstva i na njega je upozorio sveti Papa Ivan Pavao II u Evangelium Vitae, probudite se:
Vođena “snažnim kulturnim, ekonomskim i političkim strujanjima koja potiču ideju društva pretjerano zabrinutog za učinkovitost, kultura smrti staje na stranu moćnih protiv slabih.
Životi koji zahtijevaju veće prihvaćanje, ljubav i brigu smatraju se beskorisnim ili nepodnošljivim teretom, te se stoga odbacuju na ovaj ili onaj način. Oni koji su bolesni, hendikepirani ili na drugi način zahtijevaju posebnu njegu su problemi koje treba riješiti; te isto tako brzo mogu postati problemi kojima se treba oduprijeti ili čak predstavljaju neprijatelja kojeg treba eliminirati. Dakle, “zavjera protiv života je na djelu”. A to postoji na osobnoj, obiteljskoj, društvenoj i političkoj razini (Evangelium Vitae, br. 12).
Ivan Pavao II. sažima ovu točku izjavom da se “ne može poreći da takva kultura smrti, uzeta u cjelini, odaje potpuno individualistički koncept slobode, kojem na kraju postaje sloboda ‘jačih’ protiv slabih koji nemaju drugog izbora nego se pokoriti.” (Evangelium Vitae, br. 19).
Pomračenje osjećaja za Boga
Drugo, korijeni borbe (kulturnog rata!) između ‘kulture života’ i ‘kulture smrti’ nalaze se u ‘pomračenju osjećaja za Boga i čovjeka, tipičnom za društvenu i kulturnu klimu kojom dominira sekularizam…” (Evangelium Vitae, br. 21).
Postoji začarani krug u kojem gubitak osjećaja za Boga izjeda ispravno shvaćanje čovjekova dostojanstva i prava na život, što rezultira “sustavnim kršenjem moralnog zakona.”
Transcendentni karakter i poziv čovjeka su stavljeni u stranu, i kao što se nadnaravno područje ignorira ili poriče; život više nije dar niti se na njega gleda kao na svetinju, već “stvar” koju “čovjek smatra svojim isključivim vlasništvom, potpuno podvrgnut njegovoj kontroli i manipulaciji”. Hranjenje ove ideologije je opsesija povezana s tehnologijom i djelovanjem, “s ciljem programiranja, kontroliranja i dominiranja nad rađanjem i smrti”.
Čovjek postaje sam svoj bog
Treće, nakon što je odbacio Boga, bilo otvoreno ili implicitno, čovjek postaje sam svoj bog, pokušavajući oblikovati materiju i stvarnost kako bi ih prilagodio svojim strastima. “Značenje svega drugog postaje duboko iskrivljeno” (Evangelium Vitae, br. 21). Priroda je jednostavno materija kojom se može manipulirati.
Ispravna ravnoteža koja odražava čovjekovu narav kao stvorenja pozvanog na sudjelovanje u Božjem, božanskom, životu gazi se ispod ideoloških snova i tehnokratskih shema; odnos između slobode i zakona je uništen (tema koja je detaljno obrađena u enciklici “Veritatis Splendor”).
Jasno je da gubitak kontakta s Božjim mudrim planom najdublji korijen zbunjenosti suvremenog čovjeka, jer taj gubitak vodi u slobodu bez pravila i ostavlja čovjeka u ‘strahu’ njegove slobode.
