Na misi Uskršnjeg bdijenja u Vatikanu, papa Franjo pozvao je ljude da “odvaljaju kamenje grijeha i straha” kako bi iskusili snagu Kristova uskrsnuća.
Papa je u svojoj uskrsnoj homiliji 8. travnja uputio poziv da “ponovno otkrijete milost Božjeg uskrsnuća u sebi!”
“Danas vas, braćo i sestre, snaga Uskrsa poziva da odvalite svaki kamen razočaranja i nepovjerenja. Gospodin je stručnjak za odvaljivanje kamenja grijeha i straha… vratite mu se”, rekao je u Bazilici svetog Petra.
“Gledajte s povjerenjem u budućnost”, rekao je. “Jer Krist je uskrsnuo i promijenio smjer povijesti.”
Cijeli tekst papine propovijedi:
Noć se bliži kraju i prvo svjetlo zore pojavljuje se na horizontu dok žene kreću prema Isusovom grobu.
Probijaju se naprijed, zbunjeni i užasnuti, srca preplavljena tugom zbog smrti koja je odnijela njihovog Voljenog. Ipak, kada su stigli i vidjeli praznu grobnicu, okrenuli su se i vratili se svojim stopama.
Ostavljaju grob i trče učenicima da navijeste promjenu kursa: Isus je uskrsnuo i čeka ih u Galileji. Te su žene u svom životu doživjele Uskrs kao Pash, prolaz. Oni prelaze s tužnog hoda prema grobu na trčanje natrag s radošću učenicima kako bi im rekli ne samo da je Gospodin uskrsnuo, nego i da odmah krenu na odredište, Galileju. Tamo će susresti Uskrslog Gospodina; tamo ih vodi uskrsnuće. Kroz Galileju prolazi ponovno rođenje učenika, uskrsnuće njihovih srdaca. Uđimo u ovo putovanje učenika od groba do Galileje.
Evanđelje nam govori da su žene otišle “vidjeti grob” (Mt 28,1). Misle da će Isusa pronaći na mjestu smrti i da je sve gotovo, zauvijek. Ponekad i mi možemo pomisliti da je radost našeg susreta s Isusom nešto što pripada prošlosti, dok se sadašnjost uglavnom sastoji od zapečaćenih grobova: grobova razočaranja, gorčine i nepovjerenja, užasa pomisli da se „više ništa ne može učiniti. ”, “stvari se nikada neće promijeniti”, “bolje je živjeti za danas”, jer “nema sigurnosti u sutra”. Ako smo žrtve tuge, opterećeni tugom, poniženi grijehom, ogorčeni neuspjehom ili uznemireni nekim problemom, također poznajemo gorak okus umora i odsutnosti radosti.
Ponekad se jednostavno možemo osjećati umorni od svakodnevne rutine, umorni od preuzimanja rizika u hladnom, teškom svijetu u kojem se čini da samo pametni i jaki mogu napredovati.
Ponekad se možemo osjećati bespomoćno i obeshrabreno pred snagom zla, sukobima koji razdiru odnose, stavovima kalkulacije i ravnodušnosti koji izgleda prevladavaju u društvu, rakom korupcije – toliko je toga – širenjem nepravde, ledeni vjetrovi rata.
Isto tako, možda smo se suočili licem u lice sa smrću zato što nam je oduzela prisutnost naših voljenih ili zato što smo se s njom suočili u bolesti ili ozbiljnom neuspjehu. Tada je lako prepustiti se razočaranju, nakon što presuši izvor nade. U ovakvim ili sličnim situacijama – svatko od nas zna svoje – naši se putevi zaustavljaju pred nizom grobnica, a mi stojimo tamo, ispunjen tugom i žaljenjem, sam i nemoćan, ponavljajući pitanje “Zašto?” Taj lanac “zašto”.
Žene za Uskrs, međutim, ne stoje smrznute pred grobom; naprotiv, Evanđelje nam govori: “Oni brzo odoše od groba, uplašeni, ali presretni, i potrčaše da to objave svojim učenicima” (r. 8). Oni donose vijest koja će zauvijek promijeniti život i povijest: Krist je uskrsnuo! (r. 6). Istodobno se sjećaju prenijeti Gospodinov poziv učenicima da idu u Galileju, jer će ga ondje vidjeti (usp. r. 7). Braćo i sestre, što znači ići u Galileju?
Dvije stvari: s jedne strane, napustiti ogradu Gornje sobe i otići u zemlju pogana (usp. Mt 4,15), izaći iz skrovišta i otvoriti se poslanju, ostaviti strah iza sebe i krenuti u budućnost.
S druge strane – i to je jako dobro – vratiti se na iskone, jer upravo je u Galileji sve počelo. Ondje je Gospodin susreo i prvi put pozvao učenike. Dakle, otići u Galileju znači vratiti se milosti početaka, povratiti sjećanje koje rađa nadu, „sjećanje na budućnost“ koje nam je darovao Uskrsli.
Ondje je Gospodin susreo i prvi put pozvao učenike. Dakle, otići u Galileju znači vratiti se milosti početaka, povratiti sjećanje koje rađa nadu, „sjećanje na budućnost“ koje nam je darovao Uskrsli.
To je, dakle, ono što Pasha Gospodnja postiže: ona nas potiče da idemo naprijed, da ostavimo osjećaj poraza, da otkotrljamo kamen s grobova u koje često zatvaramo svoju nadu i da s povjerenjem gledamo u budućnost, jer Krist je uskrsnuo i promijenio smjer povijesti.
Ipak, da bismo to učinili, Pasha nas Gospodnja vraća u milost naše vlastite prošlosti; vraća nas u Galileju, gdje je započela naša ljubavna priča s Isusom, gdje je bio taj prvi poziv.
Drugim riječima, traži od nas da ponovno proživimo taj trenutak, tu situaciju, to iskustvo u kojem smo susreli Gospodina, iskusili njegovu ljubav i primili blistav novi način viđenja sebe, svijeta oko nas i otajstva samog života.
Da bismo ponovno ustali, krenuli iznova, krenuli na put, uvijek se trebamo vratiti u Galileju, tj. vratiti se, ne apstraktnom ili idealnom Isusu, nego živom, konkretnom i opipljivom sjećanju na naš prvi susret s njim.
Da, braćo i sestre, da bismo išli naprijed trebamo se vratiti, sjetiti se; da bismo imali nadu, moramo oživjeti svoje sjećanje. To je ono što se od nas traži: zapamtiti i ići naprijed! Ako povratite onu prvu ljubav, čudo i radost vašeg susreta s Bogom, nastavit ćete napredovati. Zato zapamtite i nastavite naprijed.
Sjetite se vlastite Galileje i krenite prema njoj, jer to je “mjesto” gdje ste osobno upoznali Isusa, gdje je on prestao biti samo još jedna osoba iz daleke prošlosti, nego živa osoba: ne neki daleki Bog, nego Bog koji je na tvojoj strani, koji te poznaje i voli više nego itko drugi. Brate, sestro, sjeti se Galileje, svoje Galileje i svog poziva. Sjetite se Božje riječi koja vam se u točno određenom trenutku izravno obratila. Zapamtite to snažno iskustvo Duha; ta velika radost oprosta doživljena nakon te jedne ispovijedi; taj intenzivan i nezaboravan trenutak molitve; to svjetlo koje se upalilo u vama i promijenilo vaš život; taj susret, to hodočašće. … Svatko od nas zna mjesto svog nutarnjeg uskrsnuća, taj početak i temelj, mjesto gdje su se stvari promijenile. Ne možemo to ostaviti u prošlosti; Uskrsli nas Gospodin poziva da se tamo vratimo na proslavu Uskrsa. Sjeti se svoje Galileje, sjeti je se.
Danas ponovno proživite tu uspomenu. Vratite se onom prvom susretu. Prisjetite se kako je to bilo i rekonstruirajte kontekst, vrijeme i mjesto. Zapamtite emocije i osjete; viditr boje i uživajtr u okusu. Jer, znate, kad ste zaboravili onu prvu ljubav kad se niste uspjeli sjetiti tog prvog susreta, počela vam se leći prašina na srce. Tada ste doživjeli tugu i, poput učenika, budućnost vidjeli kao praznu, kao grobnicu s kamenom koji je zapečatio svaku nadu. Ipak, danas vas, braćo i sestre, snaga Uskrsa poziva da odvalite svaki kamen razočaranja i nepovjerenja. Gospodin je stručnjak za odvaljivanje kamenja grijeha i straha. On želi osvijetliti vašu svetu uspomenu, vašu najljepšu uspomenu, i natjerati vas da ponovno proživite svoj prvi susret s njim. Zapamti i nastavi naprijed. Vratite mu se i ponovno otkrijte milost Božjeg uskrsnuća u sebi. Vrati se u Galileju, vrati se u svoju Galileju.
Draga braćo i sestre, slijedimo Isusa u Galileju, susrenimo ga i poklonimo mu se tamo gdje čeka svakoga od nas. Oživimo ljepotu tog trenutka kada smo shvatili da je on živ i učinili ga Gospodarom svojih života. Vratimo se u Galileju, u Galileju prve ljubavi. Neka se svatko od nas vrati u svoju Galileju, na mjesto gdje smo ga prvi put susreli. Uskrsnimo u novi život!
