Prema novinama “BILD”, u Vatikanu mnogi bjesne zbog odlaska Pape Franje u Kijev koje je on sam odbio rekavši da bi radije otišao u Moskvu. No u pozadini priče, navodi Bild uzrok odbijanju bi moglo biti i Papino zdravlje i jedna od fatimskih tajni.
“Prvo moram u Moskvu”, rekao je papa Franjo prije nekoliko dana i izazvao čuđenje. Prema pisanju lista “BILD”, u Vatikanskom državnom tajništvu trenutačno bjesni borba za moć, jer tu prednost očito ima skupina pod kontroverznim kardinalom državnim tajnikom Pietrom Parolinom, koja unatoč brojnim ruskim ratnim zločinima i dalje blagonaklono gleda na Moskvu. Parolin je također odgovoran za kontroverzni dogovor s kineskim diktatorom, koji su kritizirali mnogi tamošnji katolici.
Sredinom svibnja vatikanski “ministar vanjskih poslova” nadbiskup Paul Gallagher trebao bi otputovati u Kijev, no prema pisanju novina, zbog trenutne epidemije Covida, to neće biti moguće prije. No, Franji je put do Kijeva težak i iz praktičnih razloga, budući da je od prošlog tjedna službeno u invalidskim kolicima i stoga jedva može putovati vlakom kroz Ukrajinu.
Prema “BILD-u”, u Kuriji je također eksplodiralo goruće katoličko piranje. Naime govori se o tome da bi, “treća fatimska tajna” trebala držati papu izvan ratne zone.
Treća Fatimska tajna po riječima sestre Lucije
Treća fatimska tajna svjedočanstvo je koju je 3. siječnja 1944., po naredbi biskupa Leirije, sastavila sestra Lucija, vezano uz treći dio tajne otkrivene 13. srpnja 1917. u Covi da Iriji, Fátima. Tekst je najprije bio čuvan u zapečaćenoj omotnici kod biskupa Leirije, a 4. travnja 1957. predan je u Tajni arhiv Svete stolice, da bi ga objavio papa Ivan Pavao II. na prijelazu iz drugog u treće tisućljeće. Sestra Lucija piše:
Nakon dva dijela koja sam već iznijela, vidjeli smo lijevo i malo iznad Naše Gospe anđela s ognjenim mačem u lijevoj ruci; svijetlio je i izbacivao vatrene iskre i činilo se da će zapaliti svijet; ali iskre su se gasile u doticaju sa sjajem koji je izlazio Našoj Gospi iz njene desne ruke prema njemu: anđeo je desnom rukom pokazivao prema zemlji, viknuo je jakim glasom: ‘Pokora, pokora, pokora!’ I u ogromnoj svjetlosti ugledasmo Boga: nešto slično kao što se ljudi vide u ogledalu kada prolaze ispred ogledala. Za jednog biskupa obučena u bijelo imali smo predosjećaj da je to bio sveti otac. Razni drugi biskupi, svećenici, redovnici i redovnice uspinjali su se na strmu planinu, na čijem se vrhu nalazio velik križ, napravljen od stabla nalik hrastu plutnjaku s korom. Prije no što je stigao na vrh, sveti otac je nesigurnim korakom prošao kroz veliki polurazrušeni grad, drhteći, shrvan bolom i mukom, molio je za spas duša mrtvaca koji su ležali po putu. Stigavši na vrh planine, kleknuo je u podnožju velikog križa i tad ga je ubila skupina vojnika, pogodivši ga vatrenim oružjem i strijelama. Na isti su način umrli i biskupi, svećenici, redovnici i redovnice te mnoštvo laika, iz različitih klasa i staleža. Sa svake strane križa stajala su dva anđela. Oni su u kristalnim posudama, koju je svaki od njih držao u ruci, skupljali krv mučenika te njome škropili duše koje su se približavale Bogu.
Naime, prema pisanju Bilda u Vatikanu ima nekih koji smatraju da je dio o ‘polurazrušenom gradu kojim prolazi biskup u bijelom moleći za duše mrtvih’, zapravo Kijev.
