Fariba Roughead rođena je u Iranu u muslimanskoj obitelji, sa 16 godina došla je u Sjedinjene Države, odgojila 4 djece kao samohrana majka, doktorirala nutricionističke znanosti, radila 10 godina kao menadžerica u Nestléu, a potom i na drugim mjestima. Danas ima 63 godine i šestero unučadi te drži predavanja o organizaciji ili vodstvu u župama i udrugama. O tim temama citira prije svega Aristotela i svetog Ignacija Loyolskog. A ako je pitaju, ona ispriča kako je došla na katoličku vjeru. Čak ima i diplomu teologije s Augustin Instituta!
Muslimanska obitelj
“Rođena sam u Iranu i školovana u šijitskoj tradiciji islama. Došla sam u Sjedinjene Države kao učenik na razmjeni u srednjoj školi. Zbog revolucije u Iranu, nisam se mogla vratiti u Iran mnogo godina,” objašnjava za The Catholic Spirit.
Otac joj je bio konzervativniji, a majka otvorenija. U predrevolucionarnom Iranu, njezina škola bila je samo za djevojčice. Njenim je roditeljima obrazovanje bilo vrlo važno. Tako je nastojala dobiti stipendiju koja ju je sa 16 godina odvela u SAD. Tamo je živjela s kršćanskom obitelji punom ljubavi i gostoljubivosti.
Samo dvije godine kasnije upoznala je muškarca koji će biti otac troje njezine djece. On je bio katolik i sudjelovali su na zaručničkom tečaju braku. Katoličko učenje o isključivom i nerazrješivom braku bilo je ono što ju je na prvu privuklo katolicizmu.
Oženila se, pristala da joj se djeca odgajaju kao katolici i počela istraživati katoličanstvo, ali postojala su neka teološka pitanja koja nije prihvaćala.
Izvanredna milost! Vojnik Hezbollaha imao ukazanje Isusa Krista: Primio ga je za ruku i rekao…
Nisam mogla Isusa priznati kao Boga
Činilo joj se dobrim vidjeti Boga kao Stvoritelja punog ljubavi, milostivog, svemoćnog i sveznajućeg. Činilo joj se dobro da će Bog Mariji “udahnuti Duha Svetog” i tako će ona zatrudnjeti s Isusom. Već u Iranu su je naučili da poštuje Isusa (samo kao mudrog proroka) i Mariju. Disciplina namaza, posta i milostinje, koja se također uči u islamu, činila joj se ispravnom. Vječnost poslije smrti, postojanje raja i pakla, uskrsnuće mrtvih, zagovor svetaca i anđela, molitva za mrtve, korištenje vode, tamjana i svijeća u molitvi… sve joj se to činilo ispravnim. I to se dobro uklopilo s njenim šijitskim podrijetlom, prisjeća se.
Ali nisam mogla vidjeti Isusa kao Boga. Ideja mi je bila blokirana u umu. “Osjećala sam to kao uvredu Svemogućeg Stvoritelja, postati puko stvorenje činilo mi se nemogućim, nepotrebnim i apsurdnim”, prisjeća se. Niti je mogla prihvatiti Trojstvo.
Sanjala sam Isusa
Njen osobni život prošao je tada kroz loše godine. Njezin katolički muž bio je nasilan kod kuće. Bila je potaknuta otkrije i zatraži crkveno poništenje, za što je trebalo nekoliko godina da stigne. Željela se približiti Bogu i Isusu, ali su je blokirali njezini teološki prigovori.
U jednom trenutku, u očaju, promijenila je fokus. ” Od ‘Znam da Isus ne može biti Bog’ otišla sam do ‘U redu, odustajem, ne znam tko je Isus, ali želim znati’, prisjeća se.
Ubrzo nakon što je zauzela takav stav, imala je san koji ju je zauvijek promijenio. “U snu sam vidjela Isusa i zamolila sam ga da mi kaže što mi je činiti. Stavio mi je ruku na glavu i osjetila sam toplinu u svom tijelu, dok mi je govorio: ‘Vrlo je jednostavno, samo vjeruj u Mene.’
Sutradan je telefonirala svećeniku s kojim je uvijek imao posla, rekla mu da već vjeruje u Isusa i na Vazmenom bdijenju 25. ožujka 1989. bila je krštena.
Fariba je dio vala ljudi muslimanskog podrijetla koji na mnogim mjestima diljem svijeta sanjaju Isusa i osjećaju da ih On vodi obraćenju.
Trojstvo i Utjelovljenje
Danas je strastvena za dijalog među religijama. Zahvaljuje Bogu što je već u svojoj muslimanskoj mladosti bila odgojena za štovanje Boga i čašćenje Djevice Marije. Danas, kada govori o Trojstvu, objašnjava da je “Bog jedan, ali nije sam, njegova bit je biti odnos”. Što se tiče Božjeg utjelovljenja, ona objašnjava da je “On transcendentan, ali iz čiste dobrote, on se odlučuje poniziti i učiniti dostupnim.”
“Isus je moj spasitelj. On hoda blizu mene, spašava me svaki dan, u pojedinostima moga života. On mi pokazuje kako živjeti volju Očevu. On me uči da se ne bojim križa, nego da budi njegov prijatelj. Ne “postoji kruna bez križa: to daje smisao mojoj patnji. Isus je moj pouzdan prijatelj, on je na mojoj strani, on mi želi dobro i poziva me da budem svetac.”
Bez straha raditi na dijalogu među religijama
Govoreći o dijalogu između kršćana i muslimana, često preporučuje deklaraciju Nostra Aetate Drugog vatikanskog koncila iz 1965., u kojoj Pavao VI. govori o zadaći Crkve da “promiče jedinstvo i ljubav među ljudima, pa čak i među narodima, te razmatra što je ljudima zajedničko i što ih privlači zajedništvu.”
To bi bile stvari poput moralnog života, molitve, milostinje, molitve za mrtve, itd… stvari koje šijitski islam dijeli s katolicizmom.
Podsjeća na zahtjev Ivana Pavla II da se dijalog među religijama temelji “na nadi i ljubavi, a ne na strahu”, kaže ona.
I smatra da su katolici ti koji moraju pokrenuti taj dijalog. “Kao katolici imamo potpunu istinu pa smo mi ti koji s poštovanjem moramo pokrenuti dijalog. Imamo odgovornost da ga naviještamo”, smatra Fariba.
Najbolji način za početak, smatra ona, jest da svatko govori o svom osobnom odnosu s Bogom, da počnemo prenositi njegovu Radosnu vijest, kroz svjedočanstvo!
