Tijekom 27 nezaboravnih godina svoga pontifikata Ivan Pavao II. oborio je bezbrojne rekorde po broju putovanja, audijencija, evangelizacije, ali i po 15 napada koje je pretrpio, od kojih su mnogi i danas vjernicima malo poznati.
Najozbiljniji napad bio je onaj 13. svibnja 1981. tijekom obilaska Trga Svetog Petra u papamobilu, kako bi se pozdravilo mnoštvo.
U 17 sati i 17 minuta Ali Agca, 23. godišnji Turčin, ispalio je dva hica iz pištolja u Papu, s udaljenosti od samo tri, četiri metra.
Jedan od metaka ranio je trbuh Ivana Pavla II., uzrokujući vrlo ozbiljne ozljede u crijevima. No, na zaprepaštenje strijelca i liječnika, metak nije pažljivo dodirnuo najvažnije Papine organe, posebice aortu.
I sam bi sveti Ivan Pavao II rekao da je “jedna ruka pucala, a druga vodila metak”, aludirajući na nadnaravni zahvat koji mu je spasio život.
Ovaj napad nije okončao njegov život jer je priču odradila “majčinska ruka” Gospe Fatimske koja je intervenirala da ga spasi. Iako to nikad nije javno rekao čini se da ju je vidio.
“Kad me je pogodio metak, isprva nisam shvatio da je bila godišnjica dana kada se Djevica ukazala troje djece u Fatimi”, rekao je sveti Ivan Pavao II.
Ono što je Ivan Pavao II sljedeće učinio potvrđuje razumijevanje ove da je bio svjestan što se zapravo dogodilo jer:
Dok se oporavljao u bolnici, tražio je svu dokumentaciju o Fatimskoj Djevici kako bi pročitao Fatimsku tajnu. Slika Gospe Fatimske donesena je papi. Tražio je da se izgradi mala crkva u Poljskoj na granici sa Sovjetskim Savezom, gdje je slika postavljena okrenuta prema Rusiji. Godinu dana nakon napada, 13. svibnja 1982., Ivan Pavao II je prvi put otputovao u Fatimu kako bi “zahvalio Gospi za njezinu intervenciju da mu je spasila život i vratila zdravlje”.
Godinu dana kasnije, Ivan Pavao II darovao je Fatimskom svetištu metak koji je izvađen iz njega, a koji se sada nalazi u aureoli krune slike koja se nalazi nad svetištem. Dana 8. prosinca 1983. Ivan Pavao II poslao je pismo biskupima svijeta, uključujući i pravoslavne, moleći ih da ga podrže u posveti Rusije Srcu Marijinu, u pokušaju ispunjenja druge tajne Djevice, u kojem je Majka Božja tražila da se Rusija posveti njezinu Bezgrješnom Srcu. Nekoliko dana kasnije, Papa je posjetio ubojicu Ali Agcu u zatvoru, koji mu je govorio o Fatimi:
„Zašto nisi umro? Znam da sam dobro naciljao pištolj i znam da je metak bio razoran i smrtonosan. Zašto tada nisi umro? Zašto svi pričaju o Fatimi? upitao je Ali Agca, potresen događajem. Dana 25. ožujka 1984., na blagdan Blagovijesti, Ivan Pavao II. posvetio je sve ljude i narode Presvetoj Mariji u duhovnom jedinstvu s biskupima svijeta. 13. svibnja 2000. proglasio je blaženima druga dva vidioca Fatimske Djevice: Francisca i Jacintu Marto. A 26. lipnja te godine objavio je “treći dio” Fatimske tajne.
Na što je kardinal Joseph Ratzinger dao teološki komentar da objava govori o “biskupu odjevenom u bijelo koji je ubijen pred križem”.
Nije li Sveti Otac mogao, kada je nakon napada 13. svibnja 1981. odnio tekst trećeg dijela ‘tajne’, u njemu prepoznati svoju sudbinu?
Bio je vrlo blizu vrata smrti i sam je objasnio da je spašen sljedećim riječima: ‘…majčinska je ruka vodila putanju metka i umirući papa stajao je na pragu smrti’” .
No, Blažena je Djevica imala pomoć triju najdražih kćeri, triju redovnica. Jedna je zgrabila Alija Agcu za ruku, skrenuvši hitac i spriječivši ga da puca više, rekao je Agca sucu.
Druga je bila ključna u sprječavanju Agce da se probije kroz gomilu i pobjegne.A treća je zamjenski pretrpjela papino abdominalno krvarenje miljama daleko.
Intervencija tajanstvene sestre Rite kroz bilokaciju
Počnimo tako da je upoznamo. Cristina Montella kasnije sestra Rita del Espíritu Santo, rođena je u Cercoli u Napulju 3. travnja 1920. godine. Jednom, kad je imala samo dvije godine, dok je bila u kući svoje tete, gdje je bila slika svetog Gerarda Majelle, sveca redemptorista, vidjela je kako slika oživljava i preplašena je pobjegla.
Nekoliko dana kasnije, skupila je hrabrost i ponovno otišla pogledati fotografiju.
Ovaj put je Sveti Gerardo pružio ruke prema njoj, zagrlio je i rekao: “Cristina, postat ćeš redovnica.”
U djetinjstvu je nastavila doživljavati mistične pojave. Poput česte interakcije s malim Isusom, Djevicom Marijom i njezinim anđelom čuvarom. Bila je i vrlo pokornička, spavala je na podu s kamenom za jastuk.
Padre Pio i stigme
U dobi od četrnaest godina prvi put susreće Padre Pija u noći između 25. i 26. kolovoza 1934. godine. Ukazao joj se dok mu se molila.
Nikada ga prije nije vidjela pa se predstavio govoreći: “Cristina, ja sam Padre Pio.” I počeo ju je zvati “bambina” ne zbog njezine starosti, nego zbog njezine nevinosti.
Otac Franco D’Anastasio, pasionistički svećenik, piše: “Dana 14. rujna 1935. (gotovo godinu dana nakon prvog ukazanja Padre Pija) u dva sata ujutro, petnaestogodišnja djevojčica molila je kao i obično na svom krevetu. Odjednom joj se nebo otvorilo. Vidjela je Isusa živog na križu, a zrake su mu izlazile iz rana. Blizu njega su bili Djevica Marija, Sveti Josip i Padre Pio.” Godine 1976. primila je stigme. Sjeća se da ju je Isus pitao želi li osjetiti bol njegovih rana i ona je rekla, da. U tom su trenutku zrake svjetlosti iz Isusovih rana prodrle u njene ruke, noge i bok i rane su počele krvariti.
Sljedećeg dana otišla je u svetište Djevice Marije zatražiti savjet od svećenika. Pronašla je novozaređenog mladog pasionističkog svećenika po imenu otac Paolo Guida kojemu je ispričala što se dogodilo.
Rekao joj je da ode moliti se ispred kipa Djevice Marije i zamoli je za milost da Isus skine stigme. Sestra Rita učinila je kako joj je rečeno.
Na zaprepaštenje oca Paola, njegova je molitva odmah uslišana i stigme su nestale. No bol i rana u boku ostala je do kraja života.
Dana 10. kolovoza 1940. ušla je u klaustar redovnica augustinki Santa Croce sull’ Arno (Pisa, Italija), gdje je ostala pedeset i jednu godinu do svoje smrti 26. studenoga 1992.
Tijekom tog vremena obavljala je razne poslove kao što su kuharica, medicinska sestra, sakristanka, krojačica i računovođa.
Isprva je Kristina svake večeri u jedanaest sati išla moliti “Svetu uru” u kapelu iza sakristije, kako bi bila blizu Presvetog Sakramenta.
Ovdje bi je Padre Pio susreo i molio zajedno s dva para anđela koji bi joj podigli ruke.
Cristina je imala mnoge izvanredne darove kao što su vidljivo viđenje svog anđela čuvara, dar proroštva, čitanje srca i bilokacija.
Također je imao rijedak dar da prati duše u raj, duše onih u čije je ime trpjela bolove čistilišta. Posljednjih godina života hranila se isključivo Euharistijom
Posjeti kardinalu Mindsezantyju zbog bilokacije
Često je išla u bilokaciji, zajedno s Padre Piom, u Budimpeštu kako bi utješila kardinala Mindszentyja u zatvoru i posjetila druge žrtve sovjetske vlasti. Sljedeće je iz razgovora oca Franca D’Anastasija Franca s Ritom:
“Je li istina da ste bili prisutni prilikom izricanja presude kardinalu?
Bila sam tamo i rekla sam im da time idu u pakao. Jedan od njih mi je rekao da ga nije briga.
– Jesi li bila odjevena kao časna sestra?
Ne, bila sam obučena kao gradska dama.
-Je li Padre Pio išao s vama u posjet kardinalu?
– Da, često.”
Ali ima tu još više: sestra Cherubina Fascia, koja je bila duhovna kći Padre Pija, rekla je sljedeće o opatici samostana, sestri Matildi kojoj je Rita bila poslušna
“Jednog je dana sestra Rita došla u moju sobu i rekla mi da ju je Padre Pio zamolio da s njim posjeti kardinala Mindszentyja u zatvoru kako bi mu odnijela ono što mu je potrebno za slavlje mise. Pitala sam je kada mora ići, a ona je brzo odgovorila: “Sutra navečer.”
Ja sam joj pak rekao: Uzmi sve što ti treba i stavi to prije u moju sobu. Kad dođe vrijeme da ideš, idi u moju sobu po stvari i onda možeš ići. Učinila je kako joj je rečeno.
U svojoj sobi, koju sam zaključala, čekala sam dok sam molila, dok mi je srce jako brzo kucalo. U jednom trenutku čujem kucanje i kažem mu: uđi. Unatoč tome što su vrata bila zaključana, ušla je unutra, uzela sve što joj je trebalo sa stola i krenula izaći.
Dok je odlazila, pokušala sam je slijediti, jer su vrata moje spavaće sobe bila otvorena.
U trenutku je nestala je pred mojim očima.
Zatim sam brzo otišla u njezinu sobu vidjeti je li njezino tijelo tamo, a ona je bila u krevetu. Zatim sam se vratila u svoju sobu i našla zaključana vrata.
Morala sam upotrijebiti svoj ključ da uđem i ponovno zaključala. Nastavila sam moliti čekajući sestru Ritu. Nakon nekog vremena vratila se na potpuno isti način, ona je pokucala, ušla kroz zaključana vrata, vratila sve na stol i zaželjela laku noć.”
Tijekom Drugog svjetskog rata sestra Rita je često posjećivala vojnike u nevolji, zajedno s Padre Piom. Spašavali su ih od metaka i previjali im rane. Svjedočanstva su brojna.
O. Teófilo njen duhovnik, je bio vrlo impresioniran duhovnim iskustvom sestre Rite.
Osobito njen odnos s Padre Piom s kojim je proživjela Kristovu muku i bila smještena u misijama diljem svijeta.
Stoga joj naredi da sve zapiše u bilježnice.
Njegov duhovni voditelj pročitao je sto pet autobiografskih bilježnica koje je napisala sestra Rita. Njih su također čitale opatica Matilde Gazzarrini i neke druge redovnice od povjerenja u samostanu. Fra Teófilo je bio uvjeren u autentičnost darova i želio je ispitati i druge.
Padre Pio mu je već dao pozitivno mišljenje o sestri Riti kad je razgovarao s njim.
Također je uspio pridobiti fra Giovannija da Baggia da ju pregleda. Otac Giovanni ju je stavio na kušnju, jer je želio znati je li istina da je bila s Padre Piom u ćeliji broj 4. Godine 1949. fra Giovanni je jednostavno zamolio sestru Ritu da Padre Piju da knjigu koju je on potpisao.
Nekoliko mjeseci kasnije, otac Giovanni je otišao u San Giovanni Rotondo posjetiti Padre Pija. Zaboravio je na knjigu, ali kad je htio otići, Padre Pio mu je sa svojim karakterističnim smislom za humor rekao: Časni oče, ova knjiga je vaša, ali ovakve šale se ne smiju zbijati.
U jesen 1949. započele su medicinske i psihijatrijske procjene sestre Rite koje su trajale sedam mjeseci. Medicinski testovi nisu mogli objasniti razloge njenih stanja kao što su glavobolje, povraćanje i nesanica, tajanstvenih bolesti od kojih je bolovala. Psihijatrijska procjena pokazala je da je normalna. Godine 1949. poslana je na nekoliko dana u kliniku u Firenci da se istraži ovaj fenomen.
Sve pretrage su pokazale da je riječ o posve zdravoj osobi.
Imala je dar proricanja i predviđanja nekih budućih događaja. Predvidjela je potres koji se dogodio u Anconi 13. lipnja 1972. godine. Sestra Paola Caciari iz Zavoda Kćeri Bezgrješnog začeća imala je sestru Juanu koja je živjela u Anconi. Sestra Rita rekla je Giovanni da ide iz Ancone u Bolognu, navodeći da ona i njezina obitelj moraju napustiti Anconu prije 13. lipnja, prije no što padne noć. Te noći dogodio se veliki potres koji je oštetio zgradu u kojoj je Giovanna živjela.
Sestra Rita je također znala da će njezin duhovnik, otac Teófilo, pasti u jarak dubok 12 metara kao sotonina osveta za novo zvanje koje su otac Teófilo i sestra Rita stekli za samostan. Svećenik je šetao ulicom nakon posjeta samostanu. Sestra Rita pojavila se u bilokaciji u trenutku kada je svećenik pao u jarak i ozlijedio glavu i leđa. Nije umro jer ga je sestra Rita spasila. Majka poglavarica je kasnije pitala sestru Ritu je li istina da mu je ona pomogla, a ona je odgovorila: “Vidiš, moja je navika biti sva u blatu.”
Spasila Ivana Pavla II
Otac D’Anastasio u svojoj knjizi o sestri Riti spominje bilokaciju u Rim 13. svibnja 1981. kako bi pomogla Ivanu Pavlu II na dan kada će biti ubijen.
Prema izvješću, Ali Agca je izjavio da ga je u trenutku pucnja časna sestra skrenula metak s puta. Talijanske novine Il Corriere della Sera 8. svibnja 1991. objavile su naknadni članak u kojem se navodi da je putanja metka bila skrenuta, inače bi hitac trebao biti smrtonosan. Sestra Rita otkrila je ocu D’Anastasiju da je tamo bila zajedno s Djevicom Marijom i da je upravo ona skrenula ovaj metak.
Njen moto je bio: „Za Isusa je sve što činimo premalo“.
