Sveta Hijacinta Marescotti, talijanska franjevačka trećoredica, rođena je kao Clarice Marescotti 16. ožujka 1585. u Vignanellu, u plemićkoj obitelji.
Kći grofa Marcantonija Marescottija i grofice Ottavije Orsini, školovala se zajedno sa sestrama Ginevrom i Ortensijom u samostanu svetog Bernardina, franjevačkog trećeg reda u Viterbu.
Po završetku škole Ginevra je ostala u samostanu i uzela redovničko ime Immacolata.
Clarice je bila naočita, nestašna, nemirna djevojka, sklona zabavama. Zaljubila se u mladog Paola Capizucchija, ali on je zaprosio njezinu mlađu sestru, Ortensiju.
Razočarana i nesretna, postala je franjevačka trećoredica i stupila u samostan svetog Bernardina, u kojem je boravila i njezina sestra Ginevra. Uzela je redovničko ime Hijacinta (Giacinta). Njezino obraćenje nije bilo iskreno, već samo posljedica razočaranja i povrijeđene taštine, tako da je u samostanu živjela potpuno svjetovnjački.
Svoju redovničku ćeliju uredila je raskošno, poput sobe u dvorcu u Vignatellu, primala je goste, a služile su joj dvije mlade novakinje. Živjela je tako sve do 1615, kada je ozbiljno oboljela. Zapala je u ozbiljnu duhovnu krizu i osjetila neizmjernu samoću i tjeskobu. Zavapila je tada: „O, Bože, molim te, daj smisao mojem životu, daj mi nadu, daj mi spasenje!“ Bila je posve iskrena i dragi Bog ju je uslišio.
Idućeg dana posjetio ju je njezin ispovjednik, ostao zgrožen raskošnim uvjetima u njezinoj redovničkoj ćeliji i postavio pred nju sudbonosnu odluku-ili će se vratiti kući ili će živjeti poniznim redovničkim životom. Giacinta je provela cijelu noć u molitvi i odjednom osjetila nadzemaljsku vedrinu. Javno se pokajala pred svim sestrama, ispričala im se, odbacila skupocjenu odjeću i obuću, iskreno se obratila i nastavila živjeti u poniznosti, molitvi i strogoj pokori.
Obavljala je u samostanu najteže poslove, dvorila oboljele od kuge i ostatak života posvetila pomaganju nevoljnika i siromaha u gradu Viterbu. Iz nutrine samostana upravljala je brojnim milosrdnim djelima, a uz pomoć građanina Francesca Pacinija i negdašnjih imućnih prijatelja osnovala je dvije laičke bratovštine, jednu zvanu Sacconi, koja se bavila liječenjem i njegom bolesnika, i drugu, Marijine oblate, koja je vodila brigu za ostarjele siromahe. Bila je izvrsna poglavarica novakinja i naročito pažnju posvećivala „prezrenima, nesebičnima i tužnima“. Posebnu pobožnost razvila je prema mukama Krista Gospodina i postala trajnim uzorom ostalim sestrama. Preminula je u Viterbu na današnji dan, 30. siječnja 1640, a njezine relikvije počivaju u samostanu svetog Bernardina, u crkvi koja nosi njezino ime. Blaženom ju je proglasio 1726. papa Benedikt XIII, a svetom 1807. papa Pio VII.
‘Bože daj smisao mom životu’, molitva je za kojom bi trebali svi čeznuti da postane krik i naših života sve više uronjenih u besmisao svijeta.
