Mlada žena s neba zauzima za drugu mladu ženu na zemlji. To se dogodilo s blaženom Chiarom Badano i Astrid, djevojkom koja se na neobičan način oporavila od paraplegje, oduzetosti udova posljednjeg dana devetnice posvećene ovoj mladoj blaženici.
Sve se dogodilo kada je Astrid imala 20 godina. Tih dana otišla je u Švicarsku na skijanje. Planina je bila puna snijega i odvažila se na nekoliko skokova. Sve je išlo super. Vrijeme je bilo divno, sunce je sjalo, a njeno tijelo je savršeno odgovorilo na taj napor koji joj se toliko sviđao.
Te švicarske Alpe bile su joj utočište od rutine Pariza, podzemne željeznice, bjesomučnog ritma francuske prijestolnice… no u posljednjem skoku na skijama vrijeme je za nju stalo.
Astrid je izgubila ravnotežu i silovito pala na tvrdi, hladni pod skijaške staze. Šokantna i nepoznata bol prostrujala joj je tijelom. I odjednom je shvatila da se ne može pomaknuti.
Ova mlada Francuskinja helikopterom je prebačena u bolnicu, iako je sama sebi govorila da će to biti samo uganuće. Ali to nije bilo uganuće.
Trinaest minuta kasnije Astrid je bila u bolnici sa slomljenim kralješkom i ozbiljno oštećenom leđnom moždinom. Nekoliko sati kasnije podvrgnuta je hitnoj operaciji kako bi se spriječilo potpuno cijepanje leđne moždine.
Liječnici su joj rekli da je na prvom mjestu da što prije pomakne nožne prste. U glavi još nije shvatila što se događa. “Želim plesati na svom vjenčanju i imati djecu”, ponovila je, kako je zabilježio Famille Chretienne.
Vijest se proširila poput šumskog požara i Astridini prijatelji brzo su počeli moliti krunicu, drugi su otišli u tabernakul moliti Gospodina za pomoć … Važno je bilo hitno moliti za nju.
Njezini prijatelji, ali i mnogi stranci, započeli su devetnicu blaženoj Chiari Badano da zagovara Astrid.
Ljudi iz Švicarske, Belgije, Francuske, ali i iz dalekih krajeva Azije i Afrike pridružili su se devetnici u nečemu što je postalo ogroman molitveni lanac.
U početku su vijesti bile vrlo loše. Jedna noga je bila jako slaba, druga nije uopče reagirala. Presuda je bila jasna: Astrid je postala paraplegičarka. Liječnici su joj rekli da bi se nakon vrlo duge i teške rehabilitacije mogla malo oporaviti, ali da će to biti, ako uoće bude “dugo i teško”.
Dan kasnije mlada je žena imala stres test koji će biti presudan za njezinu budućnost. Trenirala je cijeli dan, ali nije mogla pomaknuti nogu.
Međutim, u vrijeme testa i s vojskom koja se za nju molila diljem svijeta, njezina su se stopala počela pomicati. Astrid nije mogla vjerovati. Nije znala kako ni zašto, ali noge su se pomicale.
Posljednjeg dana devetnice Chiari Badano, ova je mlada žena napustila bolnicu potpuno izliječena, bez ikakvog uvjerljivog objašnjenja liječnika, koliko god bila iznenađena ovom situacijom.
U zdravstvenom kartonu i dalje je upisana kao “paraplegičarka”, ali u svakodnevnom životu hoda, penje se stepenicama, sjedi, pa čak i trči… Molitva čini čuda.
A Tko je Chiara Badano?
Blažena Chiara Badano bila je talijanska tinejdžerica pripadnica Pokreta fokolara koja je umrla 1990. kada je imala samo 18 godina. Rođena je u Sassellu u Liguriji 29. listopada 1971. Njeno rođenje ispunilo je radošću njene roditelje Ruggera Badana, vozača kamiona, i Mariju Teresu Cavigliu, radnicu, koji su se jedanaest godina nadali da će dobiti sina.
„Iako usred silne radosti, odmah smo shvatili da ona nije samo naša kći, nego da je prije svega kći Božja“, rekla je njezina majka prema biografiji koju je objavio Pokret fokolara.
Od malih nogu Chiara je pokazivala duboku ljubav prema Bogu, dok je otkrivala snažan, ali poslušan karakter, bila je sretna, ljubazna i vrlo aktivna. S devet godina pristupila je Pokretu fokolara.
Sa 16 godina je razabrala je svoj poziv i odlučila se posvetiti Bogu. Održavala je vrlo blizak odnos s utemeljiteljicom Pokreta fokolara, Chiarom Lubich. Ubrzo nakon toga dijagnosticiran joj je tumor na ramenu. Dijagnoza je bila “ostiogeni sarkom s metastazama”, jedan od najtežih i najbolnijih tumora.
Chiara je krenula u prevladavanje bolesti i započela je intenzivnu kemoterapiju, dok je pokušavala nastaviti sa svojim normalnim životom ne gubeći radost i vjeru. Svu svoju ušteđevinu dala je prijatelju koji je otišao u humanitarnu misiju u Afriku. Unatoč naporima liječnika, bolest je brzo napredovala i noge su joj prestale funkcionirati.
“Kad bih morao birati između hodanja ili odlaska u raj, izabrao bih ovo drugo”, rekla je svojim bližnjima. Više nije tražila izlječenje, već susret s Isusom. Njezina snaga ganula je njezine najmilije i liječnike koji su je liječili. U srpnju 1989. dobila je teško krvarenje i činilo se da će ishod doći svaki čas.
Roditeljima je rekla:”Nemojte suze roniti za mnom. Idem k Isusu. Na sprovodu ne želim da ljudi plaču, nego da glasno pjevaju. “Chiara je u krevetu puno molila, tražeći da može vršiti Božju volju. “Ne tražim Isusa da me dođe tražiti kako bi me odveo u raj; ne želim kod njega ostaviti dojam da ne želim više patiti”, rekla je i odlučila s majkom pripremiti ono što je nazivaju “svatovi”, odnosno njen sprovod.
Majci je dala vrlo precizne upute o tome kakva bi trebala biti njezina odjeća, glazba, cvijeće, pjesme. Zamolila je svoju majku da ponavlja u sebi dok priprema njeno tijelo: “Sada Chiara vidi Isusa.”
U nedjelju 7. listopada 1990. Chiara je preminula u pratnji roditelja. Iza vrata sobe čekali su njezini prijatelji. Njene posljednje riječi bile su za majku: “Ćao. Budi sretna jer ja jesam.” Njenom sprovodu prisustvovalo je oko dvije tisuće ljudi.
Tadašnji biskup Acquia, mons.Livio Maritano, pokrenuo je postupak Chiarine beatifikacije 1999. godine, a 2010. godine proglasio ju je blaženom papa Benedikt XVI.
